#1 VELIKI RESET PRAZNOGLAVIH

Svjedoci smo.

Razni znanstvenici, ekonomisti, poduzetnici, umjetnici, stručnjaci i drugi, izražavaju svoja mišljenja o, kako kažu, “novoj normalnosti“.

Ipak, stvarnost je takva da svaki novi dan u životu uvijek donosi nešto novo.
Dakle, novo je uvijek u stvarnosti normalno. Zato što “je”.

Pa, kad koristimo pojam “novonormalno“, onda mislimo samo na to što ljudi rade jedni drugima.

STANJE

Kao i uvijek tako i danas, neki plješću, neki kukaju nad sudbinom, postoje razni humoristi i satiričari uma, ali postoji i velika većina onih kojih kao da se takve stvari uopće ne tiču.

Kao da je ljudima dosta ovakvog života i kao da uistinu priželjkuju nekakav “veliki reset”.

Zaista, neki najavljuju ekonomski, drugi socijalni, treći pričaju o korporacijama i državama. I nikad prije kao danas, nas nisu redovito uvjeravali što je istina, a što nije. Glavna je poštapalica je: “sve je temeljeno na znanstvenim dokazima”.

Iako, jasno je, da su od početka znanosti, neke “nove teorije” temeljene na nekim novim dokazima rušile su stare, također temeljene na nekim dokazima znanosti.

I sve su znanstvene teorije uvijek bile više ili manje dokazive, nedokazive, oborive i neoborive. Sve je ovisilo o tome tko ih prezentira, na što se poziva, o tome tko ih ima priliku iznijeti i tko što može i želi nešto sakriti. Napokon, i po samoj definiciji znanosti ne postoji “samo jedna” znanstvena činjenica bez obzira što se, baš ta jedna, često nameće kao “jedina”.

I ako raščlanimo stvar na proste faktore ispada da danas postoje dvije najjače znanstvene stranke s dvije novoznanstvene teorije: „teorija zavjere“ i „teorija o teoriji zavjere“.

Tako jedni druge nazivaju ravnozemljašima, oštromjerašima, pekinezerima i orangutanima. U suštini jedni druge nazivaju praznoglavima, samo se ne zna tko je uistinu tko.

Naravno, jedan misli da je drugi zastranio, pa je onda, za njega i sve najbolje da ga se nekako “resetira” na tvorničke postavke. I na kaju “reprogramira“.

Ideja da je to moguće je bazirana na empirizmu Johna Lockea koji je bukvalno rekao da je, kad se rodi, čovjek praznoglav. A onda razlikuju jer su vremenom, kroz život, različito programirani, ponajviše znanjem i iskustvom. Slično kao nekakvo obično računalo.

ZNANJE

Počeci saznavanja i teoretiziranja sežu daleko u prošlost ljudske vrste. I ne kažu bez veze da se znanost kao znanost temelji na pretpostavkama, jer naravno, bez neke pretpostavke nema ni nekoga “zaključka”.

Tako znanstvenici, na temelju neke pretpostavke, istražuju i pronalaze dokaze u prirodi i životu koje se ljudskom logikom ne mogu pobiti kao prirodne činjenice. Oni svoje zaključke, po putu, logički argumentiraju i tako nastaje neka znanstvena “teorija”.

Ali, ako argumenti ne postoje, onda ne može postojati ni logički valjan “dokaz”, pa se zaključak ne može proglasiti “činjenicom“.

Ne može se tvrditi “to je tako” i “to je zato” ako ne razumijemo “što to uistinu je“. Tako ni pretpostavka ne može počivati na “vjerojatnosti” da nešto “je”. Naravno, 80% ili 20% nečega nije točno to nešto, 50% bicikla nije bicikl, zar ne?

Neutvrđene zaključke i tvrdnje zato nazivamo mišljenjima, hipotezama, mogućnostima i slično, a nikako činjenicama.

U prirodi postoji jako puno toga što čovjek ne razumije i ne može objasniti ali “vidi” da je u stvarnosti “tako“.

Jedna od temeljnih i prvih disciplina znanosti za koju kažemo da proučava živu prirodu u sveobuhvatnom smislu naziva se fizika. Za razliku od puno drugih znanstvenih disciplina, a da bismo svi mogli od toga imati koristi, fizika po definiciji počiva na temeljima ljudske logike. K tome, sve mora biti potpuno definirano da se izbjegne mogućnost različitog razumijevanja. Neki fizičar ne može objaviti neku teoriju koja ostavlja više pitanja nego logičkih odgovora jer to znači da neka pretpostavka ili paradigma, kao skup pretpostavki, kao polazna točka teorije nije “valjana“.

Super, ali ima kvaka.

Naime i u logički neargumentiran zaključak ljudi mogu “vjerovati“, pa onda kažemo da je to “dogma“.

I baš ta dogma kao dogma ima važnu ulogu u logici i samom životu. Jer, čak i ako si čovjek ne može predočiti argumente za ono što u stvarnosti vidi da postoji, on ipak to ne može “zanijekati” kao stvarnost.

Naravno, došli smo do toga da ljudi sve manje vjeruju u zaključke znanstvenika koji daju “svoje” mišljenje kao argument. Jednostavno vide da je u stvarnosti drugačije.

A ljudi nisu glupi.

Po staroj, normalnoj definiciji, inteligencija čovjeka se očituje u njegovoj sposobnosti snalaženja u novim i nenaučenim situacijama. Ona se ne mjeri po tome što netko “zna” iz znanosti već po tome kako “zaključuje” o tome što se uistinu u stvarnosti događa. Zato, kad ljudi vide stvarnost drugačijom nego im se prezentira nečije znanstveno mišljenje oni, naravno, u takve zaključke ne vjeruju.

Na primjer, zašto ljudi ne bi vjerovali da je nešto “zavjera” ako to tako u stvarnosti i izgleda? Zavjere među ljudima oduvijek postoje u stvarnosti, vidljive se i postoji milijun empirijskih dokaza za to i u povijesti i sadašnjosti.

Dakle, zavjera kao zavjera nije obična pretpostavka već uistinu činjenica, vidljiva pojava u stvarnosti.

A stvarnost nije moguće negirati.

IMANJE

Danas je formalna znanost postala disciplina ili posao kojim se ljudi u životu bave i tako zarađuju za život. Vremenom je znanstvenik postao svatko onaj koji je školovanjem dobio „zastavicu“ dosegnuvši formalno znanstveno zvanje.

S fakulteta izlaze glava punih znanstvenih dokaza, činjenica i istina o stvarnosti. Milijuni takvih “punoglavih zastavičara” nalaze se posvuda uokolo. I baš oni se čudom čude: “kako to da ljudi ne vjeruju u to što ja kao ovjereni znanstvenik tvrdim”, iako ne daju nikakvo logičko objašnjenje za to što tvrde.

Pače, oni vjeruju da su drugi “pogrešno punoglavi“ i zato ne mogu shvatili o čemu se tu radi, pa je zbog toga glupo trošiti svoju visokovrijednu energiju na argumentiranje. Misle da su ljudi, kroz život krivo programirani pa zato ne mogu shvatiti veličanstvene neshvatljive zamršene istine.

Ali, ljudi su inteligentni. Svaki će inteligentan čovjek postaviti pitanje kako vjerovati nekom samopunoglavom koji zaključuje da je sigurno baš tako kako on “misli da je” iako se u stvarnosti “vidi da nije”. I pitaju se, tko je tu, bez obzira na zastavicu, uistinu “pogrešno punoglav“.

Tu nastaje problem koji traži znanstveno logično rješenje.

Tako su se svijetom razmilili “faktografičari“, neki koji stavljaju “zastavice” na tvrdnje što je “uistinu činjenica” a što nije. To nije cenzura kako neki tvrde već “ispravak krivo programiranog mišljenja” o stvarnosti.

Dakle “reset” na tvorničke postavke, a onda programiranje ispravnim kodom. I to onog sa “zastavicom” ili jedinog ispravnog i zato “novonormalnog“. Baš kao u šali kad muž kaže ženi: “pa jel’ ti vjeruješ svojim očima ili meni?”.

Iako “diktat programiranje” predstavlja suštu suprotnost osnovnim postavkama i temeljima znanosti, on je nužan za najavljivani, čovječanstvu potreban “veliki reset” ili “novonormalno“.

Ali, to ne im ne radi zato jer se suočavaju s problemom osnovne “činjenice” o čovjeku kao jedinstvenom prirodnom inteligentnom biću. Jednostavno, pojam inteligencije, odnosno čovjekovog snalaženja u životu u „svakoj normalnosti“ znači jedno te isto. Čovjek nije glup.

Na primjer, ako ako su cjepiva iskorijenila sve postojeće bolesti onda više nisu potrebna cjepiva. Pojam iskorijeniti znači da bolesti jednostavno nema u stvarnosti.

DOKAZANJE

Dakle, svatko se s gore rečenim ne mora ali se može ili složiti ili ne složiti.

Logički, ono što sam gore izrekao je moja “tvrdnja“. I čim nisam unaprijed izjavio “ja mislim” ili “ja pretpostavljam” to implicira da je to za mene činjenica, odnosno ja ne “mislim da je tako” već je to za mene “uistinu tako“.

Kako tvrdnja nije pitanje ili propitkivanje, zaista se ne može nešto “slučajno tvrditi” i zato kod tvrdnje uvijek postoji namjera vezana uz cilj. U stvarnosti, moj je cilj predočiti svoj zaključak vama koji ovo čitate.

Činjenično gledajući, to vama ništa ne vrijedi dok se logički ne argumentira. Pa eto, probat ću, a jedini način da ostvarim svoj cilj taj da vaš um u tu tvrdnju povjeruje.

Ta tako nešto moraju postojati iste pretpostavke u koje i moj um i vaš um vjeruju bez obzira radi li se o nekoj činjenici ili samo uvjerenju. Niti ja, niti bilo tko drugi ne bi mogao stvoriti i izreći ovakav zaključak ako ne uzme neke zaključke za pretpostavke.

Osim toga, komunikacija između ljudi je moguća samo ako ljudi posjeduju isti mehanizam razmišljanja ili isti kod. Ali kako je očigledno da isti mehanizam kod svakoga dovodi do različitog zaključka, to znači da su pretpostavke ustvari varijable ili nepoznanice.

Jasno, kad bi pretpostavke bile konstante svi bi bili jednoumni, a onda logika koju posjedujemo kao bića ne bi imala nikakvog smisla.

Ne bi bilo potrebe za razmišljanjem, bio bi to prirodni faktograf za kojeg uopće ne bi znali da postoji. I ljudi bi bili uistinu praznoglavi i to bi onda uistinu bila naša tvornička postavka. Živjeli u stvarnosti bez pitanja i odgovora, sve bi bilo istina i ne bi uopće postojala laž.

Ne bi bilo ni uzroka ni posljedice. Baš kao u raju.

A nismo u raju već na Zemlji gdje gdje je naša stvarnost čudesno nedokučiva i neshvatljiva jer je puna varijabli, odnosno nepoznanica. I baš zato našoj stvarnosti filozofi oduvijek pripisuju atribut “izvjesnosti”. Definicija kaže da je stvarnost onakva kakva nam se uistinu čini da je, iako nije.

A zbog toga i iskazna logika kojom se čovjek u komunikaciji služi, po definiciji, ne može za rezultat imati “istinitost“. I zbog toga se rezultatima našeg zaključivanja pripisuju atributi “valjano” ili “ne valjano” a nikako istinito ili lažno. I to zato što rezultat svakog zaključka ovisi o vrijednosti varijable, odnosno naše pretpostavke, koja je opet rezultat nekog prethodnog zaključka o onome što nam se “čini” izvjesnim. Ali ne mora uistinu tako biti.

To je osnova naše logike, a onda i znanosti koja na istoj počiva. Mi ljudi utvrđujemo valjanost naše pretpostavke da bismo donijeli isključivo nama valjani zaključak.

A kako valjanost nije istinitost već izvjesnost, tako je i neki znanstveni zaključak potvrda neke valjanosti, odnosno izvjesnosti. To nikako nije potvrda istinitosti pretpostavke i zato nijedan znanstveni zaključak nije “dokaz” istine.

Dakle, ne može se tvrditi za nešto da je uistinu tako već da je izvjesno da je tako, što onda može biti zaista i logički valjano. To se uči u svi školama na svijetu kad se uči kako čovjek logički zaključuje.

Sve ovisi o tome kako netko vidi što je od toga u stvarnosti izvjesno da je tako, ono što mu je valjano to je njemu zaista valjano, ono u što vjeruje u to zaista vjeruje.

Na primjer, vjeruje li čovjek u nečiju “znanstvenu” tvrdnju da 5G zračenje nikako ne utječe na zdravlje ljudi?

Za početak, nije uistinu važno što ja, gospodin Ivan iz Rusije, premijer vlade ili neki ugledni znanstvenik “mislimo”, odnosno što pretpostavljamo jer svi mi možemo pretpostaviti i vjerovati da “utječe” ili “ne utječe“.

Što god mi “valjano” pretpostavljali znanstveni zadatak je to utvrditi da bi se moglo nazvati “znanstvenom” tvrdnjom. To je svrha znanosti.

To se može učiniti samo tako da se krene od nekakve valjane logičke pretpostavke, odnosno od “predloženog” odgovora. Zaista, pretpostavka nije pitanje već jedan mogući odgovor na pitanje.

Jedan uistinu valjan odgovor je da 5G zračenje utječe na zdravlje ljudi jer ne može se to negirati kao moguće stvarno, a osim toga je i logično, jer je iz prethodnih iskustava i znanja izvjesno je da je tako.

Tako kaže fizika. Ona kaže da je zračenje, odnosno djelovanje vala isto kao i svako drugo djelovanje. Odnosno to je primjena sile koje će po fizikalnom zakonu akcije i reakcije uzrokovati promjenu stanja onoga na što val djeluje i promjenu stanja vala koji djeluje.

Isto tako, ova tvrdnja je ljudskom umu valjana jer to može opažati u prirodi, na primjer, ako bacite kamen u vodu voda će se uzburkati a kamen ovlažiti.

Jednostavno, vidljiva je činjenica da sve što je u prostoru i vremenu izloženo nekoj sili mijenja energetsko stanje. Iako to ne znači da je to sigurno jedina istina, to je izvjesno i negira izvjesnost suprotne pretpostavke da 5G zračenje ne utječe na zdravlje ljudi. U protivnom, treba dokazati suprotno.

SRANJE

Zdravlje i bolest su pojmovi za stanje našeg organizma.

Iako utjecaj nečeg oku “nevidljivog” kao što je 5g zračenje nije samo po sebi vidljiva činjenica, zakon akcije i reakcije je “valjana” prirodna činjenica vidljiva u stvarnosti, pa tako tvrdnja da 5g zračenje ne utječe na zdravlje čovjeka predstavlja nezadovoljiv iskaz.

To znači da nije logički moguć. Kako kažu ljudi: “nema logike“.

I tko onda može vjerovati u tvrdnju da izloženost tijela nekom zračenju ne utječe na zdravlje? Vidite, to ne vjeruje ni malo dijete, a isto tako svi mi vjerujemo da u to ne vjeruje ni neki punoglavi zastavičar koji to tvrdi na TV.

Logično pitanje je zašto onda on to suprotno logici svoga razuma tvrdi? I za to mora postojati nekakvo logičko objašnjenje? Pa i on je čovjek, dakle nije glup.

Dakle, riječ je za razliku od misli zvučni mehanički val, pa tako, dok misao drugog čovjeka prirodno ne možemo čuti, njegovu riječ možemo jasno i čuti i razumjeti. Samo je potreban medij i prostor, a po zakonu akcije i reakcije, u tom medijskom prostoru, riječ djelom postaje i zato mora izazvati reakciju onoga koji je toj sili izložen.

Dakle, onaj koji nešto tvrdi to čini upravo iz razloga da izazove reakciju, a tvrdnja se izriče s “namjerom” da se postigne neki cilj. Cilj je naravno pogonjen “interesom” inače ne bi bio cilj.

Odnos interesa i cilja je nešto što nazivamo tautologijom, nešto što je samo po sebi prirodna, uistinu stvarna činjenica i ne treba je dokazivati. Kao što, na primjer, ne treba dokazivati valjanost tvrdnje: “Sunce je Sunce”.

To svi zajedno kakogodglavi bili jasno razumijemo, ali ne razumijemo baš svi da baš u tome leži i odgovor što je cilj nelogičnog tvrđenja. Dakle, pitanje je što učiniti ako se valjanost pretpostavke ne može logički argumentirati a cilj je da u nju ljudi povjeruju usprkos svojoj logici?

Pa evo.

Kao prvo, ona mora nekako postati tautologija, i kao drugo, ona ne može ostati dogma jer je onda znanje nepotrebno. Dakle ona mora postati jedina znanstvena činjenica u koju ljudi vjeruju a to znači da ne može biti obična pretpostavka koja traži odgovor i logički valjan zaključak.

I to je jedan od alata “diktat programiranja” jednim jedinim mogućim znanstvenim zaključkom bez obzira je li on logički valjan. A to je najpotrebnije učiniti za nešto što neki nazivaju velikim resetom čovječanstva.

Jedino što se i sad i opet se postavlja logički valjano pitanje: “je li među inteligentnim ljudima to uopće moguće postići?”.

Pokušat ću i na to odgovoriti.

Sjetite se moje tvrdnje i zaključka da moju tvrdnju onda moram argumentirati da bi vi u to povjerovali. Ako razmislite odmah ćete zaključit to nije istina, jer, zaista, tvrdnja ne mora biti valjana, čak ni izvjesna.

I, ako dublje razmislite, onda shvatite, da se za svaku pretpostavku mora argumentirati valjanost onda bi, u stvarnosti, za svaku izrečenu tvrdnju uistinu postojala argumentacija i valjan zaključak.

Istina je da u stvarnosti to ne postoji, zato jer je to u stvarnosti nemoguće.

To je zato jer je stvarnost samo onakva kakva nam se čini. Zato što stvarnost ima karakteristiku da je ni jedan čovjek, ni ja ni vi, ne možemo do kraja ili “za istinu” vidjeti.

To samo znači da postoje “ograničenja za stvarnost” u našim tvorničkim postavkama i da je logička valjanost svake naše pretpostavke, zaključka, pa i svake znanstvene tvrdnje rezultat ograničene mogućnosti opažaja stvarnosti.

Dakle, nijedan naš zaključak nije stvarna istina pa nije ni moguće da neki ljudski zaključak ikada i uistinu postane tautologija. Prirodno, nije moguć tako zamišljen veliki reset.

Dakle, opet, zašto onda to samopunoglavi sada rade? I na to pitanje odgovor je jednostavan i nalazi se u prirodi.

Vidite, egzistirati ili živjeti u prostoru nije moguće bez primjene sile i svladavanje otpora ili druge sile. To znači da se do cilja mora moći doći inače se tamo ne može doći.

Otud dolazi i fizikalni pojam “moći”. Moć sama po sebi nije sposobnost već mogućnost, jer tek primijeniti moć znači koristiti tu mogućnost i tek korištenje moći rezultira uporabom sile i pojavom otpora.

Bez primjene moći ne može se ostvariti namjera, odnosno dolazak do cilja i nije moguće doći do cilja ili ostvariti interes slučajno.

I baš zbog toga postoji otpor, jer, badava čovjeku u životu što je neka pretpostavka ili zaključak logički valjan ako mu ne pruža moć kojom može ostvariti svoj cilj.

Bez obzira jesu li neke pretpostavke čovjeku logički nevaljane ili nevaljane, kad se radi o ostvarenju interesa, on djeluje, tj. postupa sukladno svojoj inteligenciji i pod utjecajem svoga opažaja izvjesnosti.

Samo postojanje inteligencije, odnosno sposobnosti snalaženja u onome što se uistinu u životu događa, pokazuje da je interes života, nekom čovjeku puno važniji od znanstvenih zaključaka nečijeg uma.

Postupci ljudi, u stvarnosti, nisu vođeni temeljem “tamo nekih” dokaza znanosti.

Tako, ako čovjek ima interes od “uvođenja 5G”, bez obzira bio on znanstvenik, političar ili pružni radnik on će pokušati usmjeriti postupke koji će voditi u smjeru svoga cilja, pa će kao sredstvo toga izjaviti i nešto u što ni sam ne vjeruje kao valjano.

Kako se kaže: “vodu će skretati na svoj mlin”.

Postupci ili kako će to činiti će ovisit će o moći koju ima, odnosno što je u stvarnosti izvjesno da može.

Na primjer, u našem društvu, skupini raznoraznih ljudi, jedan znanstvenik ima formalnu moć tvrditi da je njegov zaključak temeljen na znanstvenim dokazima iako uistinu nije. To je ujedno i moja definicija zastavičara, čovjeka koji će za ispomoć toj svojoj istini, zato što ima moć čak unajmiti i faktografiste.

Neki pružni radnik ili poljoprivrednik takvu društvenu moć jednostavno nema.

Neki će zastavičar to tvrdoglavo uvijek učiniti, čak i usprkos, primjerima koji su doveli do katastrofa po ljudske živote. Kao na primjer, postupci zastavičara u slučaju “Černobil” koji su do kraja “skretali vodu na svoj mlin“.

Da ne govorimo o ovoj “epikrizi” koja u stvarnosti postoji i nije ju moguće negirati.

Nadalje, važno je razumjeti da ljudi, baš zbog svojih tvorničkih postavki, zbog toga što to jesu po svom bitku, moraju stvari znati a još više razumjeti. I to ne zato što je važno da je nešto logički valjano, već zato što se radi o njihovom interesu, na primjer o njihovom zdravlju.

Na primjer, kako utjecaj zračenja nije vidljiva činjenica i ako čovjek od znanosti ne dobije sebi valjane zaključke o utjecaju 5G zračenja on će sebi valjano pretpostaviti da su sve ptice oko 5G tornja poumirale baš zbog zračenja, iako su možda sve ptice oko tornja poumirale zato što su otrovane pijući vodu iz okolne bare.

Zašto ne, ako prije postavljanja 5G tornja nije bilo pomora?

To je jedna logična pretpostavka koju samopunoglavi mogu nazivati ravnozemljaštvom, ali uistinu to nije neinteligentan zaključak.

Ili, zašto ne vjerovati da su ptice uginule baš zbog zračenja, ako u stvarnosti vide da je nešto što se nekad guralo kao jedina znanstvena istina danas gura kao velika znanstvena laž?

Na primjer, znanstvene tvrdnje o ne-štetnosti DDT-ja po zdravlje ili tvrdnje zastavičara o 98% učinkovitosti Pfizer eksperimentalnog cjepiva da spriječi zarazu.

Čak ni jedan okruglozemljaš neće vjerovati onome koji tvrdi da je on praznoglav zato što, bez iznimke, ne vjeruje u ono što on tvrdi.

Inteligentan čovjek će, po defaultu ili tvorničkim postavkama, uvijek sumnjati i zato pružati otpor svakom njemu ne logičnom diktatu istine.

Ljudi nemaju isti cilj i zato uistinu nije svejedno što tvrde, rade i u što vjeruju jer to je osnova njihova života. U stvarnosti života, sukladno valjanoj ljudskoj logici cilj opravdava sredstvo, odnosno interes opravdava postupke.

Jasno je zašto neke države neće dopustiti uvođenje 5G tehnologije dok se ne utvrdi kolika je štetnost takvoga zračenja na čovjeka. Postoji peticija velikog broja znanstvenika iz cijelog svijeta da se to konačno jasno utvrdi. Po njima, nije dovoljno ono što se danas nudi kao valjan znanstveni dokaz o ne-štetnosti 5G zračenja.

Ti ravnozemljaši protuzastavičari znaju da 5g zračenje utječe na zdravlje, pa traže da se utvrdi “koliko” i “kako” utječe.

Jednostavno oni ne negiraju stvarnost i nije im svejedno kakva će njihova budućnost biti. I znaju da to što tamo neki zastavičar misli, uistinu ne znači da njegov interes nije protiv njihovog interesa. Zato traže jasna obrazloženja i argumente.

A to se uistinu i može i mora učiniti jer neki alati za pružanje takvog obrazloženja od davnina postoje.

Na primjer, zakon očuvanja energije klasične fizike kaže da razmjena energije mijenja stanja stvari i pojava. I jasno je da su stvarni procesi u prirodi uvijek nepovratni ili što je učinjeno, učinjeno je i nema onoga: “oprosti, joj nisam znao”.

Osim toga, kod takvih procesa entropija kao mjera energije samoodržanja uvijek raste, ona drži red unutar sustava da se ne raspadne pa se zato, taj dio energije zbog toga ne može iskoristiti za djelovanje. Prevedeno, naše tijelo, vremenom zbog utjecaja, postaje sve neuređenije i zato troši sve više energije na samoodržanje. To znači da mu ostane manje energije za obranu od drugih sila ili otpor i zato postaje sve bolesnije.

To je kao u boksu, što čovjek primi više udaraca to je on u većem „knockdownu“ i jasno je što na kraju slijedi, dovoljan je jedan udarac, koji ne mora čak biti ni jak, da bi nastupio “knockout“.

Tako klasična fizika valjano objašnjava kako sve živo u prirodi ima svoj vijek trajanja, umre zbog i od i s nečim.

Jedno zračenje, pa drugo, pa treće i onda uopće nije toliko važno koliko je četvrto štetno. Isto je i sa kutijom po kutijom cigareta, raznim lijekovima, pa i jednom, drugom i trećom dozom i busterom.

Ali, iako je sve rečeno valjano, to nije dovoljno za objasniti što se stvarno događa, da se može valjano zaključiti kako i koliko zračenje šteti. Iako su oduvijek eksperimenti sa zračenjima jasno pokazivali da jako šteti.

Potreban je neki drugi alat za to valjano objasniti.

I takav alat danas postoji, i to zato jer se priča o valjanim i nevaljanim zaključcima znanosti uvijek ponavljala.

Vidite, krajem 19. stoljeća fizičari su tvrdili da su već sve što je moguće u fizici otkriti i dokazati već otkriveno i dokazano odnosno da u prirodi nema ništa nepoznato osim nekih paradoksa kako su nazivali one pojave u stvarnosti koje se nisu slagale s njihovim teorijama.

Oni su znanstvene teorije iz toga vremena opisivali sa “to je tako i gotovo” i što treba još nekome sa nižim IQ objašnjavati.

Ipak, i u to vrijeme bilo je i nekih nadobudnih teoretičara znanstvene zavjere koji se s time nisu slagali i baš kao i danas, bili su etiketirani ravnozemljašima i ismijavani radi svojih sumnji u utvrđene činjenice zastavičara.

Na primjer, praznoglavi Albert Einstein je svojom drskošću iritirao većinu profesora i zastavičara toga doba. Ali, on je zato odbacio tadašnju znanstvenu literaturu i izišao iz jednovaljanog okvira znanosti toga vremena.

Sam je iznova napisao četiri fizikalna članka i objavio ih u časopisima, tj. novinama i kako se kasnije pokazalo, kako kažu, postavio temelje moderne fizike. U stvarnosti on je uspio provesti jedan veliki reset jer je diktat tadašnjih zastavičara doživio svoj neuspjeh.

Ukratko, Eintein je ustvrdio da to što mi stojimo na zemlji nije zato jer nas zemlja svojom masom privlači, već zato što to osigurava geometrija kretanja tijela u prostor-vremenu, tj. super-inteligentni dizajn prirode i svemira. Inteligencija nadmoćna i do kraja neshvatljiva inteligenciji bilo kojeg pojedinog bića ili vrste.

Ali to i dan danas ljudima izgleda logički nevaljano, jer, u stvarnosti, oni vide da se zrna prašine skupljaju na regalu a ne regal na jednom zrnu prašine. Ljudima je prirodnije misliti da je svugdje jedna minuta jedna minuta, nego da je jedna minuta različita u svakoj točki prostora i vremena.

Vidite, to nije zato što su ljudi praznoglavi već zato što su svojim tvorničkim postavkama ograničeni.

Kasnije je Max Planck zbog mjerenja energije uveo pojam kvanta energije ili najmanje nedjeljive količina energije koja se može razmijeniti, a Einstein je, na osnovu toga, uveo pojam kvanta svjetlosti odnosno pojam fotona.

I onda eksperimentima dokazao famozni fotoelektrični učinak. Dokazao je da svjetlost, tj. val, tj. zračenje djeluje na tvar tako da izaziva izbijanje elektrona iz atoma. Tako se energija tvari može pretvoriti i u nematerijalni oblik energije, npr. svjetlost.

Priča o atomu koji je definiran osnova za sve molekule od čega je sve živo građeno, pa i na naše tijelo je postala zamršena jer neki novi zaključci su pokazali da se atom, kao vjekovima definirana najmanja čestica materije, ne može opisati nikako drugačije osim ako ne ustvrdimo da za njega ne vrijede diktati klasične fizike i elektromagnetizma.

I tako, da ne šiljim dalje zob, zasigurno je, da je Albert slijepo vjerovao u tvrdnje zastavičara danas ne bi bilo rasprave o štetnosti jer vjerojatno ne bi ni postojali ni 3G ni 4G ni 5G. Između ostalog, i zbog tih otkrića, danas je moguće valjano utvrditi kako neko zračenje utječe na materiju, pa i to kako i koliko 5G zračenje utječe na ljudsku stanicu.

Na kraju je Einstein je postao najpoznatiji po svojoj teoriji relativnosti. To je zato jer je on valjano ustvrdio ono što je oduvijek svima prirodno poznato, to da su svemir i priroda “relativni” i da sve na neki način i u nekoj mjeri utječe na sve.

To samo znači da ništa što postoji, pa ni čovjek, svojom istom akcijom nikad neće izazvati uvijek potpuno jednaku reakciju.

Isto tako, ista akcija na čovjeka neće izazvati uvijek istu, točno tu, njegovu reakciju. Ni njegov članak, ni neko zračenje, ni virus, ni cjepivo, ni buster.

Dakle, nova saznanja valjano pokazuju da stvarnost nije ograničena na jednu mogućnost pa tako ni na jednu jedinu moć.

Ne postoji samo jedna budućnost s obzirom na prošle događaje i zakone prirode. Zato jedno pitanje ima puno različitih odgovora, jedan problem ima puno različitih valjanih logičkih rješenja.

O svemu ima smisla i može se raspravljati ali uistinu ne može postojati jedna jedina znanstvena istina.

I baš ta Einsteinova nedokučiva stvarnost je već 100 godina nerješiv problem za težnje samopunoglavih.

Takva saznanja nisu baš laka za reprogramiranje.

Iako, ako razmislite, Einstein je samo ustvrdio da mi ljudi ne možemo zaključiti da je nešto bolje ako ne postoji nešto lošije. Samo je uskladio znanje sa stvarnošću, mogućnost da ishodom.

U SERIJALU “EPIKRIZA“

Baš taj relativni “dobar-loš” odnos definira valjanost zaključka i inteligenciju svakog pojedinog čovjeka. To što je nekome dobro a što loše je isključivo njegov pogled na stvarnost koji proističe iz definicije interesa.

To je najvažnija tvornička postavka bitka, bića se međusobno razlikuju po tome kako vide izvjesnost u kojoj žive jer stvarnost ne mogu do kraja vidjeti.

Pa baš zbog toga i zastavičari zaista mogu tvrditi da 5G zračenje ne utječe na zdravlje iako zasigurno znaju da utječe ako im je to u interesu i ako to žele.

Jedino što drugi ljudi, iz istog razloga, nikada neće, jer ne mogu, vjerovati takvim tvrdnjama ako vide da je stvarnost drugačija.

Eto, zato je to najveći problem za želje samopunoglavih. Ali i rješenje.

Oni razumiju da je to, kako će se ljudi ponašati, jedno sasvim drugo pitanje. Ljudi kao inteligentna bića mogu, na primjer, više vjerovati Đikiću nego svojim očima ako im to interes nalaže.

Oni mogu i hoće vjerovati da je “baš tako vjerovati” za a njih “dobro vjerovati“.

Zato treba postaviti nekoliko jednostavnih pitanja.

Na primjer, ako ste vjernik katolik, bi li to uistinu i bili da Bog vama, kao što je Abrahamu, zapovijedi da žrtvujete svoje dijete? Biste li bili glasni pobornik obaveznog cijepljenja da je vaše dijete zbog cijepljenja imalo po život ozbiljne posljedice? Što znači kad vam kažu tako mora biti jer je Bog tako rekao ili tako mora biti zato što je takav zakon?

Biste li to uzeli kao tautologiju ili razmišljali o tome što to za vas uistinu znači?

Vidite, ako pogledate u sebe, morate priznati da je vaša stvarnost takva kakva je zbog vas samih.

Sve dok vam neki utjecaj ne iziskuje štetu, čak i ako samo mislite da može narušiti vaš interes, sve oko vas je uistinu prirodno i baš onakvo kakvo mora biti. Ne zanima vas baš ni znanost ni razlozi zašto je tako, čak ni grafovi i izvješća i smrtnost i besmrtnost.

Živimo u svojoj stvarnosti koja je dio neke veće stvarnosti, a imamo svoje istine različite od druge istine. Zato postoji inteligencija kao tvornička postavka i bez nje ne bi mogli biti mi.

Ako se u prirodi dogodi napad na naš interes, od njega ćemo se sebi-valjano braniti. Ako mislimo da treba utjecati na stvarnost zbog svog interesa, mi ćemo to sebi-valjano činiti.

I mislima i riječima i djelima i propustima,

Kao samo-potvrdu svojoj odluci, odnosno svome činu, ćemo koristiti će sve moguće nama-valjane činjenice čak i one koje nama samima nisu logične. Zaista, sve je valjano jer je sve što postoji relativno valjano.

Tako je i sve što sam napisao je meni-valjano ali sigurno ne i uistinu-istinito. To su jedne obične čovjeku-valjane pretpostavke i zaključci.

Samo je pitanje što je u stvarnosti izvjesno. A po meni je izvjesno da nikad neće biti nešto „baš tako normalno“ samo zato što neki misle da treba ili mora tako biti, dakle, ne može se nikakvom silom diktata resetirati mozak svih ljudi na tvorničke postavke.

Osim onima koji to dopuste iz osobnog interesa, a baš zbog toga što drugi to dopušta neki će opet to pokušavati iz osobnog interesa.

To je petlja i opet je pitanje što je u stvarnosti izvjesnije, tko ima veću moć i tko je uistinu i želi primijenjivati?

I eto, tako sam ja, za sve samopunoglave i za sve zastavičare i faktografiste, ovim člankom, postao teoretičar zavjere.

Možda i vi ovaj članak shvatite na način da je to svojevrsna zavjera pa i vi postanete teoretičari zavjere? A možda se jave i neki teoretičari o teoriji zavjere?

Einstein je valjano ustvrdio: „da nema zavjere ne bi bilo teorije zavjere, a da nema teorije ne bi bilo ni teorije o teoriji“.

To vrijedi i za viruse i antiviruse, imunitet i autoimunitetu, DNK i mRNK, triplete i kromosome, mutagenezu i šiljke, šišmiše, ljude i sredozemne medvjednice.

Sve je relativno praznoglavo ili relativno punoglavo. Nekome čak izvjesno, iako je u prirodi sve potpuno neizvjesno.

Zaista, ja sam samo čovjek, po tome nisam praznoglav, bez obzira što me netko takvim želi učiniti. I ne bih se kladio na najpunoglavost Trudnoga Kanađanina ili Švabe Švaba.

Mnogi njihovom silom pogođeni svoju moć još nisu ni počeli primjenjivati. Zasad su tek malo okrznuti, ali baš zbog toga što su okrznuti oni znaju da jesu pogođeni.

I svi zato razmišljaju: “zašto, čemu, tko, koga, kada, koliko, što, što će biti sa mnom”.

To im neće i ne mogu odgovoriti ni zastavičari ni faktografisti, to će morati, kad tad, dokučiti sami svatko za sebe. Tu moć, odnosno mogućnost da odlučuju o sebi su dobili rođenjem.

Hoće li je primijeniti ovisi samo o njima.

Jedino što je sigurno da ljudi nisu jedna obična prazna ploča, ma koliko to žarko željeli biti.

Nisu krivi što su rođeni s inteligencijom pa su, htjeli ne-htjeli, ponašali se ovako ili onako, svejedno problem onima koji im pune glavu od njihova rođenja.

Galvanizator.

U SERIJALU “EPIKRIZA”