Kako radim u privatnom sektoru, mjestu gdje se upravlja biznisom i novcima, tako me često prijatelji u razgovoru pitaju što mislim i što bih ja napravio s Uljanikom.
Znate, misli se na slučaj Uljanik, tema iz medija, o kojoj raspravljaju ekonomski stručnjaci i političari. I to baš svaki dan. Kao da Uljanik proizvodi “paštete”.
Kao, ja bih to trebao znati.
NIŠTA, ama baš ništa, to je moj odgovor.
Nisam uopće zainteresiran za taj „slučaj“. Jer, to je dioničko društvo koje ima svoje vlasnike, dakle radi se o njihovoj imovini i njihovom biznisu.
Ipak, ne da mi vrag mira, pa im onda pokušavam pojasniti zašto me ne zanima.
Krenem otpočetka, od pojmova. Što je dioničko društvo?
To je udruženje dioničara, osoba koje su udružili kapital da bi ostvarili dobit, dakle riječ je o čistom „biznisu“, novcima i imovini.
Dionice su ulozi, odnosno dijelovi temeljne glavnice društva kojima pojedini dioničari sudjeluju u društvu. Većinski dioničar je dioničar s natpolovičnim a manjinski s ispod polovičnim brojem glavnih dionica odnosno dionica s pravom glasa nekog dioničkog Društva.
U ovom trenutku Uljaniku d.d. najveći dio dionica u rukama je malih dioničara, odnosno radnika i menadžmenta, tj. zaposlenika, iznosi čak 47 posto. Država ima 25,89 posto (CERP), a Adris Grupa 12,4 posto dionica. Dakle to je više od 85% ulagača. Ostali su uglavnom banke.
Dionica svom imatelju, tj. dioničaru daje upravljačka i imovinska prava.
Dakle, što me briga što će netko učiniti sa svojim društvom. Kao da je njih briga što ću ja učiniti sa svojim društvom s nogometa. To definitivno nije moj problem. Jednostavno, netko je uložio svoj “kapital” u biznis, stvar ulaganja i rizika.
Kapital je vrijednost koja se ulaže s osnovnom svrhom da se uveća, dakle da donese neku “dobit”. Kapital nije “prirodno dobro”, mora se ili proizvesti ili posuditi i ima svoju cijenu. Dobit direktno označava razliku između prihoda i rashoda i ukoliko su prihodi manji od rashoda onda postoji gubitak.
Sve jasno k’o dan.
Ali tu nastaje medijski i svaki drugi “problem”, Uljanik je vremenom postao veliki “gubitaš“. Onda se svi zabrinu za takvo “stanje” nekog dioničkog društva.
Dobro, hajdemo malo pogledati o čemu se radi.
Iz strukture ulagača vidimo da Uljanik nema većinskih dioničara, najviše dionica je u rukama malih dioničara, zaposlenika, ja ih zovem „biznismeni radnici“.
Rezultat je to tzv. privatizacije putem tzv. “radničkog dioničarstva”.
Prva privatizacija Uljanika počela je u proljeće 1992. godine. Dionice su se prodavale radnicima prema godinama neprekidnog radnog staža u Uljaniku. Popust na punu cijenu dionice bio je 20% +1% na svaku godinu radnog staža, a model otplate je bio na najviše 20 godina.
Druga privatizacija bila je u ljeto 2012. godine po istom modelu. Radnici su mogli kupovati povlaštene dionice na obročnu otplatu obustavom na plaći.
Dakle, zaposlenici su kupili dionice bez nekog velikog “ulaganja”, praktično na rate na dugogodišnji period. Kupili su nešto što je bilo prvo “društveno”, onda “državno”, dakle “i moje i svoje tj. i svačije i ničije” i postali dioničari ili suvlasnici, odnosno “biznismeni radnici“.
A u to vrijeme je i pomorsko dobro upisano u temeljni kapital Uljanika, ne znam kako i zašto, ali je “upisano”. Društvo, odnosno dioničari su “postali” vlasnici “pomorskog dobra“.
Iako, po definiciji, pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan Zakonom.
A Zakon kaže da je pomorsko dobro “opće dobro” ili stvar “res communes omnium” koja pripada svim ljudima. U tom smislu pomorsko dobro je: neotuđivo, ne može biti objekt stjecanja prava vlasništva ni drugih stvarnih prava i ne može biti u prometu.
Pa kako se onda mogla dogoditi privatizacija nečega što pripada svima, pa i meni i vama? Nekako, a radnici biznismeni su kupili 47% dionica i to bez ulaganja, odnosno bez novog kapitala.
Kako je to danas popularno reći privatizacija bez „strateškog partnera“. Zašto strateškog? Pa zato jer mora „uložiti“ novi kapital, pa je onda strateški, daj keš jer nema keša. Mi ostali “naše dobro” nismo ni vidjeli.
Što su time “novopečeni biznismeni” dobili?
Dakle, ulagač kupnjom dionice stječe sva prava i obveze iz dionice, tako kaže zakon. Ali za obveze dioničkog društva dioničar ne odgovara. Rizik dioničara sveden je na “uplaćeni” ulog. Ostalo je upravljanje ili način rada društva.
Prava dakako postoje i to imovinska i upravljačka prava.
Najvažnije imovinsko pravo je pravo na “isplatu dividende” uz ostala prava, npr. prvokupa i isplate svog dijela temeljnog kapitala u slučaju smanjenja i ostatka nakon stečaja i likvidacije.
Upravljačka prava su zajamčena kako bi dioničari mogli nadzirati rad društva, npr. pravo na sudjelovanje na glavnoj skupštini društva, uključujući i pravo na raspravljanje; pravo na obaviještenost; pravo glasa; pravo na pobijanje odluka glavne skupštine.
Ja osobno, kad znam da imam nekakvo pravo ja ga nastojim iskoristiti, ono i služi zato da se koristi.
U „biznisu“ je to posebno važno jer se radi o mojoj imovini. Naravno, hoću povećati vrijednost svog udjela. To mogu napraviti jedino ako sam stalno „in“. dakle, moram imati informacije o stanju biznisa i imati utjecaj, tj. sudjelovati u odlučivanju.
To je inače uloga dioničara ili vlasnika, štititi svoj interes. Dobro je ako je interes jasno definiran, na primjer ja sam jedini vlasnik. Problem je ako postoje dva i više sukobljenih interesa kao na primjer u UUljaniku.
Onda se bira onaj koji je „interesantniji“, gdje će imati „više koristi a manje štete“. A to u suštini izgleda ovako: “manji rashod za isti prihod ili veći prihod za isti rashod znači veću dobit, tj. povećanje vrijednosti (u d.d. vrijednosti udjela)”. To je ono što svaki ulagač ima za cilj.
Osnovni razlog zašto postoji nešto što se zove ekonomija.
“U najširem smislu riječi, investicija ili ulaganje je akumulacija kapitala u sadašnjosti s nadom dobitka u budućnosti (definicija s wikipedije).”
Vidite li pogrešku u gornjoj definiciji? Ja vidim, a netko ne, a to je jedan od glavnih razloga, kako se voli reći, „propasti Uljanika“.
Naravno riječ je o pojmu nade ili “nadanja”.
Pa koji se biznismen „nada“ da će se ostvariti dobit, jer nadati se znači ne djelovati, odnosno biti po strani pa kako bude bude.
Možda ispadne dobro?
Naime, u praksi se može ići i u gubitak ako se procijeni da će to donijeti dobit kroz neko vrijeme. Ali to se radi planski a ne s nadom u bolje sutra. Na primjer, ne može se ići u gubitak zato da vlasnik ima gdje „raditi za plaću“.
To je suprotno zakonima biznisa, i to, opet u praksi, znači „uskoro doviđenja biznise“.
I što bih ja napravio s Uljanikom? Ništa, to je njihov problem, problem vlasnika.
Ali u slučaju Uljanika i državnog proračuna također. Problem za onih 26% “državnih” udjela, vrijednosti moje i vaše imovine. Koliko je to?
Nominalno jedna dionica je vrijedila 30 kn, biznismeni radnici su kupili istu s 20% i nešto popusta, znači malo ispod 20kn. Sada, u ovom trenutku dionica je ispod 10kn, što znači da su vlasnici “izgubili” najmanje polovicu „uloženog“ kapitala. Toliko smo i mi izgubili “naše imovine”.
Takvo je stanje danas.
Osobno, kad bih ja vidio da gubim i znao da tome nema kraja, ja bih prodao svoj udio dok još nisam izgubio sve. Ne bih prihvatio taj rizik.
Pa zašto biznismeni radnici nisu prodali svoje dionice, imali su vremena razmisliti i djelovati? Dioničari osim prava na dividendu imaju i upravljačka prava, mogu “direktno” upravljati ciljevima društva.
Za početak, nisu jer su u sukobu interesa, to im je stanje osobno odgovaralo. Jer, istovremeno ostvaruju i dohodak od rada i imaju pravo na dividendu sukladno svom udjelu.
I plaća i imovina. Zato ih i zovem biznismeni radnici.
Ali to nije najveći uzrok. Pa vidjeli smo da “pravi” biznismeni svejedno kupuju dionice takvog društva u propasti?
To se radi uvijek i samo onda da se dokopaju dobiti, povećaju svoju imovinu, to je “smisao biznisa”. Pa vidite, između ostalog, u Uljaniku su se mogli “dokopati” i pomorskog dobra. Ne, to nije stroj ili kuća pa da se mora plaćati amortizacija. To je “dobro” ili ako ćemo pošteno “resurs”.
I dok biznismeni radnici misle i tvrde da su oni najvrjedniji resurs Uljanika, pravi biznismeni “razumiju” što je tu najvrjedniji resurs, jer iz zakonske definicije pomorsko dobro uključuje: “obalnu komponentu” – morsku obalu, “vodenu komponentu” – unutarnje morske vode i teritorijalno more i “podmorsku komponentu” – morsko dno i podzemlje.
Sve to, neprocjenjive vrijednosti je “upisano” u temeljni kapital Uljanika još 1992. godine, i tko to ne bi kupio za jeftine pare? I zašto bi netko tako nešto prodao za jeftine pare?
I tako je Uljanik kao dioničko društvo “napredovao” godinama.
I gdje je onda nastao problem?
Evo jedan citat sa web stranice Hrvatsko pomorsko dobro – stručni portal: “u pripremi je donošenje novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koji prije svega mora preuzeti određena rješenja i načela novog Zakona o koncesijama (N.N. 125/08.) te razriješiti složena imovinska pitanja na pomorskom dobru“
I tako je složeno imovinsko pitanje 2015. godine, zbog Zakona o pomorskom dobru i usklađivanja s EU morala “obeštetiti” Uljanik s par milijardica kuna mojih i vaših novaca.
A mi ni luk jeli ni luk mirišali, ali eto nam odgovora zašto biznismeni radnici nisu prodali svoje dionice, zašto su pravi biznismeni kupovali dionice i zašto je “država” još uvijek tu.
Neki to zovu „hrvatska privatizacija“.
Drugi problem je što to “ne može tako dalje za iste pare”.
Inače, se u jednom trenutku dionicama Uljanika trgovalo i po 4 kn? I po 6 i po 7 itd. Osim togas ve je manje naših novaca u proračunu da podrži sve te sukobe interesa. Jedan od njih je da je brodogradnja je „super“ djelatnost.
Jer, kako kažu, od nje žive i kooperanti, slično kao i u slučaju Agrokor, pa bi bilo opravdano da još malo novaca iz proračuna ode i tim kooperantima pa da i oni prežive. To kažu neki ekonomski analitičari.
A možda “ima novaca”, ali ne za biznismene radnike.
Njihovo vrijeme je prošlo, na kraju kako su radili tako su i prošli, zar ne? Mogli su prije 5 godina promijeniti upravu da su htjeli. Mogli su odbiti svaki posao sa „gubitkom“ da su htjeli. Mogli su i prodati dionice da su htjeli.
Ali, nisu.
Nisu htjeli jer nasreću postoje „porezni obveznici“ u Slavoniji, Lici, Zagorju, Zagrebu itd. Nisu htjeli jer su se ponašali kao vlasnici godinama i usput dobivali plaću. Nisu htjeli jer se to njih ne tiče, to nije njihov posao. Na kraju nisu htjeli jer su “imali u rukama” najvrjedniji resurs”.
Na kraju je pitanje: “koliko je puta zbog obih 25% naš novac prešao u njihove ruke”. Naravno uz milijarde kuna državnih jamstava.
I zato kad me pitaju za Uljanik ja na kraju odgovorim: “nek’ se nose i oni i brodogradnja, pa imam i ja djecu”. A ne mogu izdržati pa uvijek, zbog onih 26% kažem: “nema druge, zatvaraj butigu što prije”.
Inače, čeka se scenarij na tržnici u Puli: „dionice, dionice, sve po jednu kunu“. Tu više ne pomaže niti “strateški partner”.
A znate koje pitanje na kraju uvijek čujem? Ovo: “pa što će biti s tim jadnim ljudima?
Halo, kako da ja to znam.
Leave a Reply