Da ponovim, drkomaženje ima osobinu da je jako zarazno i genetski nasljedno pa se rađaju nove generacija ljudi tuljana.
Onih koji žive po načelu: “budi dobar, plivaj u bazenu, hop, hop, nasmiješi se za fotku, dobit ćeš doručak i nema problema”. Samo što nema takvog ZOO vrta koji bi mogao primiti sve tuljane na ovom svijetu.
I što onda?
Čak i slijepac može vidjeti da su se u tijeku epi-krize gotovo sve vlasti, svih država, ponašale kao nekakve lokalne kopije globalnih ideja. U načelu, svaki mali Mujo je, tražeći smisao svog života, kopirao drugog malog Muju koji ide tamo kud’ i svaki mali Mujo.
Iako, svi znamo da je smisao života svakog malog Muje , u konačnici, uživati u Fatinim malim kućnim čarolijama. Za svakog malog Muju: “samo je jedna Fata, njegova Fata”.
Naravno, kako svaki mali Mujo, tražeći Fatu, ide tamo kud’ i svi pa i svaki mali Mujo, onda za Fatu ne vrijedi “samo je jedan Mujo”. Jedna Fata a milijarde Mujica.
Fata ih onda može mijenjati k’o čarape, jednog po jednog. I može ih, ako želi, svakodnevno žrtvovati kao figurice na šahovskoj ploči.
Zaista, svi smo u protekle tri godine jasno vidjeli da tamo neka Fata bez problema žrtvuje svoje pijune, konje, lovce i ostale figurice.
I sve to se lijepo uklopilo u standardne principe Hrvatskog okvira, društva gdje se Hrvati godinama učlanjuju u pijune samo zato da bi upoznali konje koji poznaju prave lovce u službi, daleke, nedosanjane kraljice Fate.
To u Hrvatskoj nije nešto novonormalno.
Ali, Fata, k’o svaka Fata, želi za sebe samo najboljega malog Muju, pravog muškarčinu. Što će joj neki Šonjo, pa definicija sama po sebi sve govori. Šonjo je: “onaj koji je povodljiv; slabić, mlakonja, mekušac, šmokljan”.
Pa kako pronaći muškarčinu a ne pronaći Šonju ako se svaki mali povodi za svakim drugim malim Mujom idući tamo kud ide i svaki drugi mali Mujo?
To je kao tražiti iglu u plastu sijena. I zato se Fata okrenula znanosti.
Naravno, iz iskustva je znala da će svaki mali Mujo, više vjerovati u njene “znanstvene kućne čarolije” nego u vlastitu logiku. Zato su, njene kućne čarolije bile toliko “strogo znanstvene” da su svakog malog Muju znanstveno začarale. Tako je Fata uspjela pomiriti znanost i magiju.
Očito je imala dobre savjetnike koji su joj ispričali kako u ekonomiji “veliki jedu male” i “brzi jedu spore”, pa je i Fata shvatila da je brzina važna stvar.
Npr. brzina trčanja je najvažnija za pobjedu u nekoj utrci, brzina zaključivanja donosi prednost u partiji šaha na sat.
Ali, u knjizi iz fizike za peti razred piše da veća brzina, odnosno ubrzanje znači i više otpora, više borbe, i veću potrošnju energije da se dođe do cilja. To je problem, ali zato riječ “pobjeda” znači i prisvajanje više energije za sebe. Tome borba i služi.
I zato je Fata, misleći da zna što hoće, listajući bazu znanja, pronašla i k’ sebi privela, u tom trenutku, najbržeg malog Muju nadimka Bjontek, ali, čim ga je ugledala, malo je razmislila i zaključila: “pa što će meni tako sitan i još toliko brz.”.
Fata, k’o svaka Fata, ipak hoće za sebe “malo većeg” i “malo sporijeg”.
I tako je Fata pronašla je i u svoj Mujo-klub učlanila “malo većeg” malog Muju nadimka Fajzer.
Pa nek’ se bore za njezinu ruku i sve ostalo.
Fata je ipak Fata, a znate kako se kaže: “tko će Fati ugoditi”?
Zato je nastavila čitati udžbenik iz fizike i pročitala da pojam “veći” znači veću masu što rezultira većom tromosti i da zato “veći” troši više energije na samoodržanje svoje veličine nego na stvaranje ugođaja.
S druge strane, “mali” je ipak mali.
Uz to, iz bogatog iskustva je naučila da i “veći” može biti učinkovit kao i “manji” ako mu pomogne da se pametnije pozicionira u prostoru.
A da bi mu mogla i znala pomoći Fata je morala biti dobro znanstveno potkovana.
Pomogla joj je Einsteinova teorija relativnosti gdje jasno piše da nije je manji “sam po sebi” brži od većega niti je veći “sam po sebi” snažniji od manjega.
Slavna formula kaže da je energija produkt mase i kvadrata brzine gibanja materije.
Razmislila je što to znači i shvatila da utjecaj brzine i mase na potencijal malog Muje da ugodi Fati na “pravi način” nije isti.
Ako je vješt, ako stalno trenira, svaki mali Mujo može obaviti “više toga” u jedinici vremena bez obzira koliko je velik ili mali, a onaj koji ne trenira ostaje trom u odnosu na druge koji treniraju jer entropija ga preuzme i raste samo u masi.
Tako ostaje samo čisti a neiskoristivi potencijal što je isto kao da potencijal “ne postoji”.
Kako se kaže: “mo’š ga objesit mačku o rep”.
A, što će Fati obješen?
Fata želi muškarčinu, a taj obješen, onaj koji je klonuo, on nije muškarčina već obični Šonjo.
Čak i bez poznavanja fizike, Fata k’o svaka Fata, iz iskustva zna da je razlika između pravog muškarca i Šonje upravo u njegovoj iskoristivosti.
Isto tako iz iskustva, Fata zna i da nije obješen bez veze obješen i zašto je klonuo, prirodno, sve što je živo, dok radi, troši energiju i zbog toga klone.
Dakle, jesti se mora i Fata je točno znala što treba učiniti.
Kao motiv za trening, svojim je Mujica ispekla i ponudila jedan veliki farma-kolač i samo čekala ishod.
Naravno, Jadni mali Bjontek je razgoračio oči, on nije mogao pojesti kolač odjednom jer je kolač puno veći od njega samog, ali se mogao dobro najesti i ako pojede jednu šnitu.
Dočim je, veći Fajzer razjapio labrnje, on je bio spreman pojesti kolač u nekoliko zalogaja odjednom ovisno koliko može zinuti i koliko toga njihov želudac može provariti.
Vidjevši kako je Bjontek razgoračio oči, gladni Fajzer je, svojom masom, pokušavao ograditi cijeli kolač i tako sakriti šnite od manjeg Bjonteka.
Međutim, za ograditi tako veliki farma prostor treba potrošiti puno energije. Pa je Fata, ne želeći da Fajzer prije vremena klone, morala nekako pomoći.
Tako je Fajzer dobio Fatin naklon.
Ali, kako svaki mali Mujo ide tid kud’ i svi, sve se to brzo u puku pročulo.
Pa kud’ će onda svaki mali Mujo drugdje nego kod Fate. Jer, kod Fate se jedu kolači?
Mjesta za stolom su se popunjavala, a Fata je k’o svaka Fata, među njima, uočila nekoliko zgodnih Mujica različitih veličina i oblika.
Maštala je: “možda je među njima moj najbolji mali Mujo”.
I zato je, iz želje i znatiželje, kao dobra domaćica, donosila na gozbu sve više i više šnita u sve više i više sljedova kojima je davala različita znanstvena imena: alfa, beta, gama, delta, omikron.
Za stolom je bilo jako veselo, pjevalo se : “jedi, jedi, jedi još, uzmi, uzmi uzmi još”.
Bilo je lijepo dok je trajalo ali ništa ne traje beskonačno. Uvijek se pojavi neki novi problem.
Naime, nakon nekoliko slijedova gosti za stolom nisu više ni jednako mali ni jednako veliki, a ni jednako brzi i jednako spori kakvi su bili na početku. Svi su mutirali, žderući su “narasli” a neki i “prerasli”, skoro svaki mali Mujo pijun je u nekom slijedu mutirao u malog Muju konja.
To je, naravno, zaista i logično ako svaki mali Mujo ide kud i svaki mali Mujo koji ide kud i svi.
Na kraju, nijedan kolač nije beskonačno velik i zato svaki, vremenom, bude pojeden, i zato svakoj gozbi, vremenom, dođe kraj.
A to je li se netko usput otrovao, nije značilo ništa u usporedbi prema nutritivnoj vrijednosti Fatinog kolača. Jer, naravno, svi koji sjede za Fatinim stolom, sjede baš zato da se baš oni najedu za tim stolom.
To i je smisao života svakog malog Muje.
To je jednostavno tako.
I baš zato što je to jednostavno “tako”, postavlja se pitanje “kako”.
Na primjer, kako da i mi Hrvati zagrizemo dio tog kolača kad već idemo tud’ kud’ i svaki drugi mali Mujo? Pa zašto bi uopće išli tamo kud i svi ako nam ostane ništa?
Pomislili smo, da možda možemo, standardno zaobilazno, doći tamo i ukrasti neku šnitu metodom učlanjivanja, npr. u HDZ ili SDP ili WTO ili SZO? Možda čak možemo ukrasti neku šnitu zato jer je naš premijer dobar sa poznatim Čarlmišelom?
To je ipak ispalo nemoguće. Jer, niti je Čarlmišel toliko veliki konj da bi bio naš pijun, niti su HDZ ili SDP toliko potentni pijuni da bi mutirali u konje, a kamoli lovce.
Čemu uzaludan pokušaj i gubitak vremena? Tako se ne može čak ni prići Fatinom stolu.
Međutim, zna se, zemlja nije ravna ploča, i zato uvijek postoji neki put za doći do Fatinog stola.
Heureka!
Pa Fati ko’ svakoj Fati, uvijek i zauvijek treba nekakav kućni pomoćnik, neki Šonjo koji će posluživati goste i pokupiti mrvice koje padnu sa stola. Zato je jednostavan put kako do stola doći. Nije, bez razloga, glavna osobina Šonje povodljivost.
Logično, ako može jedan mali Mujo tamo doći i posluživati onda će i drugi doći tamo, zato jer ide kud’ ide prvi i kud’ idu svi.
I eto nama primjerenog rješenja!
Ipak, i dalje ostaje glavni problem.
Naime, Šonjo, slab i povodljiv, za razliku od snažnog i samosvjesnog, zauvijek ostane nečiji mali pijun za posluživanje slastica. Naravno, posluživati ili jesti kolače, to je velika razlika.
Zato, iako svaki Šonjo k’o Šonjo vidi da je on Šonjo, on ne da Fata vidi da je Šonjo, jer, onda opet ništa od kolača.
Zato se, i mali Mujo, kao i Fata, morao okrenuti znanosti i čarolijama, misleći kako će iznaći način kako da ga Fata među svim pristiglim malim Mujicama, pa makar iz znatiželje, primijeti.
Idealno je u takvim prilikama okrenuti se čarolijama popularnih humanističkih znanosti jer je poznato da takva znanost može iznjedriti milijun “logičnih” razloga zašto baš Šonjo uvijek ispadne Šonjo.
Tako je mali Mujo, proučavajući mliječni put, uočio da Zemlja i druge planete ovise o našem Suncu jednako kao što Sunce ovisi o Zemlji i drugim planetima. Zaključio je da sve “tako” jer je sve to zajedno jedno, pa zato, nijedno nije vrijednije od drugoga jer bez jednoga nema drugoga.
Sunce je “veće” samo zato što je Zemlja “manja” i stvar samo u tome što je i kako netko to izmjerio.
Dakle, zaključio je da to koliko je on “velik” ili “mali” samo stvar percepcije ili viđenja. A to onda vrijedi i za Fatinu percepciju njegove veličine.
Problem je jedino što Sunce ne naziva Zemlju običnim Šonjom, a Fata to, neprestano, malom Muji čini. Iz humanističkih znanosti, znao je da to nije humano.
Zato je mali Mujo, odlučio izvesti znanstvenu čaroliju koju će, čak i Fata možda popušiti. Odlučio je Fatu uvjeriti kako je “mali” ustvari “velik” riječima: “Fato, Fato, vjeruješ li ti svojim očima ili meni?“
Tako i mi Hrvati.
Naravno, u našem slučaju pridjev “mali” je generalizacija i etiketa, a generalizacija, u svijetu originala, ima svoje stvarne posljedice.
Npr, ako smo mi, kao narod, beznačajni i jadni onda sam posljedično i ja beznačajan i jadan baš kao i svaki od nas. Pa je onda svaki Englez veći, čitaj bolji, od nas, bez obzira koliko se pravio Englez.
Ali, za Šonju, baš zato jer je Šonjo, povodljivi slabić, je logično da je Englez, samo zato što je Englez, veći, bolji, jači od njega tako maloga.
Pa onda, generalizirajući kako smo mi Hrvati “mali” poručujemo kako je svaki Hrvat Šonjo jer je svakom Šonji svaki Englez “velik”.
Naravno, Šonjo u tome ne vidi problem. On je uvjeren u svoj humanizam. Često će reći: “pustite glupe priče o Davidu i Golijatu, u to vjeruju samo zatupljeni katolici”.
Vidite, ako stavite mene i Fatu jedno uz drugoga, svojim očima vidite tko je “manji” a tko “veći”, tko više sliči Davidu a tko Golijatu.
Pa kako to da se, naočigled “manja” Fata, svima čini “većom” od mene, dapače, većom čak i od vas samih?
Zasigurno tome nije tako zato što Fata za sebe tvrdi da je “veća”. Tome je tako zato što vi, usprkos zdravim očima, mislite da ste “manji”.
Naravno, mislite da ste “manji” jer gledate u Fatin potencijal, a ne samo puku masu kojom ona zauzima prostor. Znate što je sve Fata vremenom prisvojila i čime sve raspolaže i što sve ona može učiniti.
Za razliku od svakog malog Muje, Fata raspolaže raznim pijunima, konjima, lovcima, čak i topovima. I naravno, svi znate da Fata ne raspolaže svime time zbog humanizma.
I pitate se, vjerujete li više svojim očima ili nekom Šonji?
Ipak, čak je i Fata, kao i svaki mali Mujo, nekad bila manja od većih. Pa kako sad to?
Naravno, da bi postala “veća” samo je primijennjivala prirodni zakon: “iskoristi svoje prednosti, jednostavno budi vještiji, ukradi dio kolača, dio pojedi, a dio sakrij za kasnija vremena”.
To sva živa bića na ovoj planeti rade. Koriste prednosti da bi uvijek bila sita i tako postala veća. Manja bića zato kradu hranu, sakrivaju se i bježe od većih, jer veći love i jedu manje.
I dok je svaki “mali” Mujo trošio energiju idući kud’ i svi pa onda tud’ kud’ i svaki mali Mujo, samo jedna Fata je “narasla”. Čak i “narode prerasla”.
Pa sad, svaki “mali” Šonjo kuka kako to nije, od Fate, humano.
Hoće reći: “to nije ljudski”. Kako on to misli, znači li to da Fata nije čovjek, možda je ona nekakav gušter, zmija i slično?
Ne znam zašto kuka, jer, ako je Fata u očima Šonje Fata “veća” od njega samoga, onda ona stvarno njemu i predstavlja nekakvo “više biće” od njega samoga. Tako i dalje može humanistički tvrditi kako još samo zatupljeni katolici vjeruju u Boga jedinoga nevidljivoga, usprkos vidljivom i svuda prisutnom liku njegove Božice Fate.
Pa je onda, naravno, njemu “malom”, pa onda i nama “malima”, jako teško, gotovo nemoguće, boriti se u svijetu velike Fate. To nije humano ali je jednostavno tako i nitko tome nije kriv.
Zato će Šonjo kao i svaki mali Mujo prigrliti humanističko načelo “bolje išta nego ništa”, a ostaje mu nadati se kako će Fata ipak jednom uočiti da čak i njegovo “išta” može biti “svašta”, da i njegov “mali” može biti “velik”.
Ali, Fata nije mali Mujo, ona kuži kako je “išta” samo jedan korak do “ništa”. I tako opet, mali Mujo osta u problemu.
Kako uživati u Fati a ostati čovjek Božji?
Kako biti ja Hrvat, “veliki” katolik, a samo je jedna božica Fata i nema dugih Fata uz nju?
I mi smo tako smislili lukavo humanističko načelo: “veliki, iako mali”.
Na primjer, da slučajno Rusi ili Kinezi pošalju svoje rakete na Brisel i Zagreb, naš prijatelj Čarlmišel će narediti da se prvo ruše one koje idu na Zagreb. I tako, osta Zagreb nema Brisela i to samo zato jer će se premijerov prijatelj Čarlmišel, baš kao Bubi, lik dobričina iz crtića, smilovati “manjem” od sebe samo zato jer je “veći” od njega.
Još je bolji primjer slavna javna izjava gđe Markotić s početka epi-krize: “imati svoj virus, izolirati domaći soj virusa je velika stvar, možete ući u sve znanstveno-istraživačke i kliničke studije u svijetu, a bitno je i zbog suradnje koju imamo s našim partnerima u svijetu. Njima smo i poslali virus i pomoći će im u karakterizaciji tog virusa, ali moguće i u razvoju nekakvih cjepiva”.
Mi jesmo “veliki”, pa mi smo prvi, čak jedini na svijetu izolirali svoj domaći soj virusa, povikasmo imamo Crovid! Iako “mali”, pa smo velikodušno prinijeli taj naš Crovid kao žrtvu na oltaru “velikima”.
I trebat će nam dioptrijske naočale da možemo, nekad, u moru znanstveno-istraživačkih i kliničkih studija u svijetu pronaći malim sitnim slovima napisanu riječ Crovid. Za nagradu, dobit ćemo popust na naočale.
Bolje išta nego ništa, zar ne?.
I tako, “mic po mic” postajemo popularni kao “mala zemlja za veliki odmor, a tko previše radi uhapšen”.
Pa neka zatucani katolici i dalje vjeruju da je lijenost smrtni grijeh.
Biti lijen samo znači “sporo” ili “tromo” raditi. Pa što onda?
Međutim, baš zbog toga je Fata zaključila, da bi njen Mujo, “velik” ili “mali” bio koristan, ne može biti lijen. I zato ga treba trenirati i istrenirati.
Ne bez veze, jer trening za posljedicu, nudi stvarnu promjenu u sadržaju. Fata i iz iskustva zna da sadržaj mijenja formu, nikako obrnuto. I ona više puta pokušala “ušminkati” tako da izgleda kao anđeo, ali uzaludno, jer u stvarnosti ona uopće ne izgleda anđeoski.
Sasvim je normalno da je vremenom Fata od toga odustala i odlučila “napraviti zaokret” svojim znanstvenim kućnim čarolijama.
A mi, vjekovima i bez zaokreta, i dalje prinosimo žrtve iz našeg humanizma, na primjer, naša drva jeftino dajemo Talijanima pa onda uvozimo njihov skupi namještaj od istih tih drva. To zaista nema nikakve veze s tim što smo, mi kao mi Hrvati, “mali” ili “veliki“.
Naravno, svatko, bio “mali” ili “velik” može trenirati i postati vješt za izraditi kuhinjski element, ali ako ne trenira, on ostane trom i postane lijen i nevješt. Svatko može trenirati samo svoju, ne i tuđu vještinu. Zato to koliko smo vješti ovisi jedino i isključivo o nama samima.
Fizika kaže da je najgore od svega biti “mali a lijen”. Pa zašto onda mi očito lijeni, na sav glas vičemo da smo “mali”?
Naravno, tako se izgovaramo da “hoćemo, ali ne možemo”, a u stvari “nećemo pa zbog toga ne možemo“, posljedično onda ni “ne trebamo”.
Malo bi, po potrebi, zbog lukavstva, bili veliki a malo mali, ili ako baš hoćete drkomazili bi u stilu: “malo bi kakili, malo bi piškili”.
Ali, tako problem postaje još veći. Naime, to kad ćemo kakiti a kad piškiti zaista nije pitanje humanizma. To je zapravo čisto biološko pitanje, stvar našeg organizma i našeg metabolizma.
I nema pravog odgovora ako prirodni zakoni nisu, a nisu, dio našeg lukavstva.
Znamo, poanta svakog “zdravog” organizma su dobri mišići u kojima se nalazi mehanički potencijal za rad, za kretanje, za borbu. Mišići se samo treningom grade i to iz zaliha masti. To je stalan proces, pa ako mišići ne rade, ako se ne trenira, oni jednostavno atrofiraju, a time atrofira i naš potencijal.
I tako, ako pogledamo “formu” našeg društva u usporedbi sa drugim društvima, možemo zaključiti da, iako smo ukupnom masom “manji” od mnogih, masa našeg javnog sektora je “veća”, odnosno masivnija od javnog sektora većih.
Posljedica je ta da on zato treba i puno kolača da se održi takvim.
Pa kao i Fajzer kod Fate, i on treba naklon kako bi kolač, koji se nalazi u državnom proračunu, sakrio od drugih.
Naravno, sakriti kolač se ne može ako si proziran odnosno transparentan, već isključivo ako si neproziran, odnosno netransparentan. I kao što ljudi ograđuju svoje vrtove raznim žicama i fizičkim preprekama, tako se javni kolač ograđuje raznim zakonima i mjerama od neprozirnog materijala.
Ograde postavlja, ne slučajno, državna birokracija, ograđujući tako i veliki dio kolača za sebe. Pa i ona se isto tako hrani kolačima iz državnog proračuna.
Zato ne treba čuditi da je hrvatska državna uprava bujna i masivna, Naravno, takva je zbog neprozirnih ograničavajućih zakona. Zato neki tvrde da je hrvatska „u raljama birokracije“.
A s druge strane potencijal privatnog sektora je u usporedbi sa drugim društvima puno, jako “malen”, možda bolje koristiti pridjev “siromašan”. I ostaje “mali” jer u našem metabolizmu njegovu brzinu ograničava otpor lijene javne mase koja ga još više usporava.
Dok jedni jedu kolače drugi nemaju za kruh.
To je prirodno, ali zaista nije prirodno da mali Mujo humanista, onaj koji je shvatio da Sunce i Zemlja rade “zajedno” i da je to jedno, nije shvatio da to vrijedi i za jedno društvo.
Zaista se možemo zapitati koliko je to “ljudski” ako je neprirodno.
Dakle, to što sam opisao, tako ja naš ukupni potencijal u globalnoj slici. Mi smo mali a spori, bez mišića, punomasni i nevješti.
Ipak, znate kako se kaže: „sve se može kad se hoće“.
Čak i Šonjo to zna. I zato on, kad hoće, ima svoja uobičajena rješenja tipa: “spasiti će nas reforma sustava”. A te reforme će provoditi baš naše masno tkivo, na transparentan način, novim zakonima i novim ogradama.
Ili: “osnovat ću svoju političku stranku pa ću tako bolje moći nešto napraviti za sve nas”. I tako će neka novooformljena skupina Šonja riješiti sve probleme svakog malog Muje u Lijepoj Našoj.
Zar to nije ljudski, humano?
Pa nije, jer prirodno, kao posljedica takvih rješenja, sve više mišića atrofira i stvara se novo masno tkivo koje treba još više hraniti.
I epi-kriza je jasno pokazala je da nije humano rješavati probleme nužno-žurnim re-formicama. Na primjer, dobili smo zdravstveni sustav s viškom resursa za bolesne zaražene, ali istovremeno nepostojanjem resursa za bolesne nezaražene. Jednostavno, ne možete nacrtati kakvi želite biti i onda sami po sebi takvi biti, ne možete zbog nekih farma želja mijenjati formu a zanemariti sadržaj kojeg treba isporučiti.
Još je gore to, što je osnovna karakteristika Šonje povodljivost pa su tako i sva njegova rješenja ustvari šonjaste kopije tuđih rješenja. Naravno, kopiranjem zanemaruje o ne gradi postojeća vještina.
Osim toga, kako je Šonjo Šonjo on isporučuje uglavnom “šonjasta” rješenja, npr.: „ne znamo, osnovat ćemo zasebno povjerenstvo za taj slučaj”.
I uporno traži rješenja kako izgledati “velik”, odnosno masivan i masan. Zato nek’ mišićegrade drugi. Na primjer: “otvaramo još jedan u nizu stranih šoping centara“. Iako nije moguće istovremeno trenirati i odmarati naveliko, Šonjo će šeretski ustvrditi kako je Lijepa naša jedna slatka „mala zemlja za veliki odmor“.
I što onda što nam je uvoz nekoliko puta veći od izvoza.
Šonjo uvijek može reći: “to je samo zato jer smo mali”.
U današnje vrijem. dobro se i naveliko hraniti nije neki problem.
Samo otvorite hladnjak koji može biti razne forme i oblika i dobro se najedete.
Međutim, ako u hladnjaku nema hrane, treba ga napuniti sadržajem, a ta takvu radnju treba isto “imati” i “koristiti” mišiće.
Naravno, i za to postoje lukava kopiana, a ustvari origanalno Hrvatska rješenja. Na primjer: “rješenje punjenja našeg hladnjaka je u neizbježnoj digitalizaciji društva”.
No lako je to reći, a teže učiniti jer, naravno, digitalizacija je proces koji traži vještine koje se stvaraju treningom.
Vidi se da već postoje vještine za prazniti hladnjak, što je naravno lakše jer svatko zna otvoriti vrata, uzeti neku namirnicu i namiriti se.
Problem su vještine kojima trebamo stvoriti hranu, odnosno sadržaj hladnjaka. I onda se pribjegava logičnim rješenjima: “pa čemu digitalizirati proces punjenja hladnjaka kad možemo digitalizirati hladnjak”.
Drugim riječima nije potrebno digitalizirati procese rada ako možemo digitalizirati formu, npr. neki sektor, ministarstvo, upravu, tvrtki i sl. U suštini, mi tako crtamo kakvi želimo bitim samo to ne radimo običnom olovkom već potezom miša. Jasno k’o dan, lukavo, prvo uređujemo fasadu i tako krijemo sadržaj podruma i dnevnog boravka.
Ali, kako sam prije rekao, ako prilika uzrokuje nepriliku onda to nije prilika već neprilika. I tako nastaje pravocrtno gibanje iz neprilike u nepriliku.
Digitalizacijom forme ionako veliku masu ćemo još više ubrzati, a to znači da će naša javna masa trebati još više hrane i energije da bi se mogla kretati većom brzinom.
I kad dođe do provalije, zbog velike inercije, a manjka mišića, teško će se zaustaviti. I onda: „ode mast u propast“.
Zato je Fata i odlučila za sebe imati “mišićavog” nego “masnog a obješenog”. Obješen zato što je skroz na skroz klonuo, odnosno: “ošla mast u propast”.
Zna da “malo manji” za razliku od klonulog posjeduje potencijal za rast. Ima ona iskustva i znanje o relativnosti. Zato i je trenirajući razvila određene vještine.
Fata može “manjeg” povećati do te mjere da bude “dovoljno velik”.
Pa kad to može Fata zašto ne bismo i mi?
Za početak, vještine nam zasigurno nedostaje, inače ne bismo bili “mali a lijeni”.
Tu smo gdje smo.
Što je s glagolom “znati”? Za znati treba “naučiti”, a to znači vidjeti ili “opaziti” i “zapamtiti”. To su sve radnje, dakle i za znati se ne smije biti lijen.
Što je s glagolom “razumjeti”? Razumjeti možemo zaključivanjem i shvaćanjem, za što, kao i sva živa bića posjedujemo potencijal. Primjer našeg Crovida upravo govori kako razumijemo stvari. Naša rješenja i naša masnoća nam to govore.
Pa što je s glagolom “smisliti”? Zaista, ne možemo smisliti nešto novo bez potrebnog potencijala za smisliti. To se zove inteligencija, karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nepoznate situacije, snalaženje u prostoru i vremenu. Teoretičari se slažu da je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost.
Smisliti je pojam koji dolazi od riječi smisao.
Smisao nekog društva je udruživanje u neku formu radi stvaranja većeg potencijala. A to, hoće li se zaista i na koji način potencijali, udružiti ne ovisi o formi već svrsi sadržaja. Zato se i ne može se svrsishodno nešto re-formirati ne uzimajući u obzir svrhu pojedinog sadržaja.
Kakvo će društvo biti uređeno određuju načini udruživanja koja u jednoj državi jesu ustav i zakoni, pa tako uređenost društva ovisi o potencijalu i inteligenciji ljudi koji ih kreiraju. U demokraciji to ovisi i o inteligenciji svih članova, jer nitko dovoljno inteligentan ne bi izabrao nekog nedovoljno inteligentnog da odlučuje o njegovom životu.
Inteligencija jednostavno služi za to da se “spozna” smisao ili svrha.
Na primjer, meni moja inteligencija kaže da nema smisla odmarati ako si dovoljno odmoran. Ako baš hoću biti precizan da nema nikakvog smisla i dalje pustiti da nam još više atrofiraju mišići, jer ako svi mišići atrofiraju onda ćemo biti skroz nepokretni. Tako nećemo moći niti doći do hrane a čak nećemo moći niti jesti, jer, naravno i za jesti nam trebaju mišići.
Čak nam je i ovaj virus to jasno opisao. Stručnjaci tvrde da su posebno ugroženi pretili ljudi, oni koji imaju problem sa omjerom masnog i mišićnog tkiva. Očigledno, fali im mišića za obranu.
A s kim sam god sam o tome razgovarao, na kojem god taj poslu ili poziciji bio, svatko je imao istu poruku: “nije dobro, ali što da radim, jer što god činio uvijek mi je isto”.
Odnosno, tako je kako je. To naravno znači lijenost, odustajanje od borbe jer nema svrhe i onda je: “bolje išta nego ništa”, čak iako je jasno da je išta samo jedan korak do ništa.
Je li to inteligentno ili ne, ostavljam da sami prosudite. Kaže se da ljude od životinja, npr. tuljana, razlikuje svijest o stvarnosti i svijest o samima sebi.
Pa tako i svijest o svojoj inteligenciji.
Danas “znamo”, čak i “razumijemo” da se zdravlje svakog organizma održava sukladno prirodnim zakonima izmjene energije. Biolozi to nazivaju metabolizam.
Tako, bazalni metabolizam predstavlja “osnovnu” potrošnju energije. Definira količinu energije koju trebamo u stanju potpunog mirovanja za održavanje osnovnih funkcija. I ukoliko dugoročno ne jedemo dovoljno to može imati štetne posljedice po naše zdravlje.
Aktivni metabolizam definira količinu energije koju tijelo “svakodnevno” troši radeći. Potrošnja energije sukladno raste povećanjem aktivnosti, a za održavanje stanja, količina potrošene energije se mora obnavljati.
Dakle, kako Fata kaže: “jesti se mora” da se održimo i da ne klonemo. Zato imamo aktivni metabolizam odnosno radeći stvaramo hranu istovremeno trošeći ono što smo pojeli.
Ako dulje vrijeme više jedemo nego što trošimo, tijelo dobiva više energije nego što iznosi aktivni metabolizam. Energija koja se ne potroši pohranit će se u tijelu u obliku masnog tkiva i masa će se stoga povećati. Fata bi to nazvala “organski rast”.
Ali, višak masnoća problem za zdravlje. Zato se smanjenjem debljine smanjuje rizik od visokog tlaka, srčanih bolesti, dijabetesa, tumorskih oboljenja i dr. Za prevenciju i poboljšanje stanja važno je redovitim vježbanjem smanjiti količinu ukupnog masnog tkiva. Vježbanjem i treniranjem se povećava mišićna masa i smanjuje razina potkožnog masnog tkiva.
Tako se na prirodno zdrav način održava masa i dobivaju potrebni mišići.
Ako pak ljenčarimo, izležavamo se ne radimo i ne stvaramo hranu pa nemamo što dulje vrijeme za jesti, a trošimo to što smo pojeli samo na bazalni metabolizam, razlika se može nadoknađivati jednim dijelom iz pohranjene masti i masa će se smanjiti. Fata bi koristila glagol “smežurati”, a što će Fati smežuran? Pa i ona zna da je smežuran samo korak do obješen.
Dakle, ako dugoročno ne jedemo dovoljno to može izazvati “krizu” i imati štetne posljedice po zdravlje. Hladnjak treba napuniti, a za to su potrebni mišići i vještina.
Dakle, “vježbaj PTM”, kako je znao reći popularni Toni.
Kako pojedinac tako i društvo ima svoj metabolizam, i bazalni i aktivni. Odnosno, način na koji radi, stvara i troši energiju, kako se i koliko hrani i koliko hrane troši.
Pa tako i Lijepa naša država. I ona kao i sve druge države ima ustav i zakone i u njoj se proračunavaju novci u “državnom proračunu”. Svi mogu otići na hrvatsku wikipediu i pogledati definiciju državnog proračuna, ali kad je pročitaju neće im biti jasan konačan smisao njegovog postojanja.
Vidite, državni proračun je mjesto gdje se pohranjuje “višak” masnoća koje bi trebale služiti za izgradnju mišića ili nadoknadu hrane u slučaju krize, sve u cilju održanja bazalnog metabolizma.
Neka forma hladnjaka koji se prazni i puni, a što ovisi o aktivnom metabolizmu. Aktivni metabolizam bi trebao osigurati da u tom našem hladnjaku uvijek bude dovoljno zaliha hrane da Hrvatska ča i kad propada ne propadne do kraja. Fata bi koristila glagol “klonuti”.
Naravno, ako aktivni metabolizam loše radi dolazi do “krize”. Može se to nazvati i ekonomskim pojmovima kao što su recesija, inflacija, deficit i slično. Ali, naravnom to su sve posljedice lošeg metabolizma i simptomi narušenog zdravlja ali nikako uzroci takvog stanja.
Uzrok, figurativno, može biti samo velika masnoća, tj. velika entropija odnosno neuređenost, zatim lijenost odnosno nerad ili neaktivnost, te nevještost odnosno slaba utreniranost.
Ne može se izaći iz krize ako aktivni meabolizam stalno loše radi.
Dakle, pojam kriza jasno govori da je to stanje manjka potrebne hrane.
Zato se hrana mora posuditi. Za razliku od posuđivanja, prirodni ili organski rast ovisi isključivo o tome koliko i kako stvaramo hranu.
To je proces koji se može mjeriti. Danas se to čini mjerenjem društvenog dohotka neke države (BDP ili engleski GDP), a služi za kontrolu rada aktivnog metabolizma i usporedbu s dugima. Mjerimo koliko, kako i čime punimo i praznimo hladnjak. Posuđivanje nazivamo kreditima.
Vidjeli smo u tijeku epi-krize da su ama baš svima bile potrebne nadoknade energije da bi očuvali svoje zdravlje i funkcioniranje svoga metabolizma.
To znači da je njihov aktivni metabolizam nedovoljno punio svoj hladnjak. Zato su svi posegnuli za postojećim “zalihama” hrane koje se nalaze u državnom hladnjaku.
I što smo svi vidjeli? Vidjeli smo da zaliha masti nema dovoljno iako masnog tkiva ima koliko hoćeš.
To govori da je entropija i neuređenost organizma prevelika jer se zalihe masti svakodnevno troše na samodržanje. Pa kako onda organski rasti?
To je nemoguće ako naš aktivni metabolizam, udruženi i neudruženi privrednici i radni ljudi stvaraju zalihe masnoće zato da bi održali masno tkivo.
Zalihe masnoće se koriste da bi se višak masnoće, treningom, pretvorio u mišiće. To je osnovna funkcija aktivnog metabolizma.
I kako Fata kaže “jesti se mora”. A hrane u hladnjaku nema.
I zato, imamo rješenje za osvježenje, napunit ćemo ga tako da ćemo hranu od nekoga ili nečega posuditi i vratiti.
Naravno kad budemo mogli, s kamatama. Što dulje ne možemo posuđenu hranu vratiti to će ona biti sve skuplja. Recimo da za 1kW posuđene energije moramo vratiti 2kW iste te energije.
To znači da će naš aktivni metabolizam morati stvarati dvostruko više hrane nego što sada može samo da održi svoj bazalni metabolizam. Pa kako to, kad ne možemo ni ovo.
Jasno je, naš bazalni metabolizam je dugo ovisio, i još će više ovisiti o tome koliko hrane posuđujemo nego koliko radimo i stvaramo. A to nam samo govori o našem stvarnom potencijalu.
I zato će sva nova rješenja i dalje biti crteži kakvi želimo koje u praksi nikad nećemo postići.
Sve dok na kraju ne “opadne” i fasada.
Eh, da sam ja “netko”.
Onda bih ja bih našim stručnjacima, može i ekonomistima, dao nekoliko zadataka koji se svode na proračunavanje i izračunavanje. Mogu koristiti postojeće tablične kalkulatore tipa Excel, ali im je zabranjeno stare informacije kopirati i lijepiti u nove izračune.
Prvi zadatak im je izračunati osnovnu potrošnju u stanju potpunog mirovanja potrebnu za održavanje osnovnih funkcija, odnosno bazalni metabolizam.
Dakle, stanje zdravlja društva u kojem je onaj tko radi uhapšen a da sve i dalje radi.
Drugi zadatak im je izračunati što je potrebno da se postanemo “malo veći”, imajući u vidu da trebamo i vratiti dosad posuđenu hranu.
To je teži zadatak jer u suštini treba izračunati potrebno mišićno tkivo, a da bi se to izračunalo treba izračunati i potrebne zalihe masnog tkiva za formiranje mišića. Naravno, kako je to proces treba uključiti koliko energije iz tkiva ćemo trošiti na rad, na treniranje i vježbanje radi stvaranja vještine.
Dakle, treći zadatak im je izračunati koliko hrane trebamo stvarati za napuniti hladnjak, te koju količinu masnog tkiva treba kontinuirano pretvarati u mišiće kako bi oni mogli stvarati potrebne zalihe u hladnjaku.
Što se mene tiče, ako hoće mogu to izraziti i u parama.
Ali, fizikalno, oni trebaju izračunati potrebnu količinu unutarnje energije društva da se održi i da organski raste. Odnosno, omjer mase i kvadrata ubrzanja.
Jer dok to ne izračunamo kako procijeniti koliki nam je potencijal da barem malo narastemo, koliko hrane zaista moramo stvoriti da potpuno ne klonemo?
Isto tako, kako i koliko moramo ubrzati da stignemo u roku vratiti posuđenu hranu koju smo pojeli.
Naravno po prirodnim zakonima razmjene energije: “sve se vraća i sve se plaća”.
Ako ne vjerujete, pitajte Fatu.
Taj bi izračun, iako ne bi bio zaista točan, ipak bio zlata vrijedan.
Za početak, bio riješen humanizma ili da ljepše kažem populizma. Ne bi se Šonjo stalno mogao izgovarati riječima: “pa nitko ne zna što će biti”.
Jer, iako on, zato što je Šonjo, stvarno ne zna točno što bi moglo biti, ne može poreći da zna što treba “činiti” kako bi umanjio posljedica toga što ne zna što će biti.
Čak bi i Šonjo, na prvi pogled na tablicu odbacio spasonosna “facelifting” rješenja, popularno, nazivane reformama. Na primjer, ne bi donosio mjere kojima čuva zdravstveni sustav od bolesnih, nego bi donosio mjere gdje zdravstveni sustav liječi bolesne jer bi izračun pokazao da više bolesnih ne znači više, nego manje rada potrebnog za stvaranje hrane i punjenje hladnjaka.
Isto tako, ne bi mogao reći da se treba još “udebljati” zapošljavanjem novih liječnika ako zbog “čuvanja sustava” obješeni i smežurani do kraja klonu. Jer, dok god ne klone, pa makar bio i smežuran postoji potencijal i aktivni metabolizam za puniti hladnjak s hranom da se održi bazalni metabolizam onih koji jedu iz hladnjaka.
Čak i šonjo bi shvatio da prirodno mora “omršaviti” ako nema dovoljno hrane za jesti, pa čak i u slučaju da ništa radi već se samo izležava.
Vidio bi da nisu u pitanju samo liječnici jer računica bi pokazala da su se udebljali i prosvjetari, znanstvenici, tajnice, načelnici i voditelji, administratori i najviše birokrati.
Računica bi pokazala da moraju značajno omršaviti svi oni koji puno jedu a malo stvaraju.
Naravno, humanizam će i dalje pružati milijun “logičnih razloga” zašto Šonjo uvijek ispadne Šonjo, ali Šonjo će ipak morati vidjeti da nije to pitanje volje “hoću-neću” već da se :“mora početi brže i više stvarati, da se mora i malo omršaviti i tako povećati kvaliteta masnog tkiva, da se mora više trenirati i vježbati”.
Mora se, jer to priroda stvari jednostavno nalaže.
U biologiji su definirane dobre HDL i loše masnoće, LDL, trigliceridi i slično a čiji višak može biti opasan po život. Vidite, masnoće su svakom organizmu potrebne, ali ako se ne koriste za stvaranje mišića mogu biti opasne po zdravlje i sam život.
Ono što nazivamo „državom“ je naš društveni bazalni metabolizam.
Između nas, izborima biramo ljude kojima lijepimo etiketu “državni”. Na primjer, dužnosnici, službenici, inspektori, čak i čuvari državnog pečata. Naravno, oni nisu izabrani zbog toga da budu “državni” već da svojom inteligencijom osiguraju održivost našeg društva, a uz pomoć naših mišića i željeni organski rast.
To je težak zadatak i jasno je da oni moraju biti “vještiji” od običnog malog Muje člana društva, a problem je ako oni svoju vještinu koriste da se udruže u netransparentno samodostatno entropično masno tkivo.
To mogu postati samo tako da puno više hrane požderu, nego što stvore i donesu u hladnjak. I tko im može zamjeriti što prirodnom zakonu, što su deblji to više hrane trebaju. Pa to vrijedi i za svakog drugog malog Muju.
I tko mu je kriv što se našao u rizičnoj skupini u tijeku epi-krize, nekakav virus ili oni sam zato što se prežderavao? Tko je kriv što je naše društvo u krizi, neki virus ili zato što jedemo više nego što stvaramo?
Možda banke? Ne znam, ali ako tvrdimo da nas ljude od životinja, npr. tuljana, razlikuje svijest o stvarnosti i svijest o samima sebi, onda znadem, nisu ni masoni ni Bin Laden. Prije bih rekao, po život opasni, LDL i trigliceridi.
Otkud oni, kako višak njih u našem krvotoku nastaje? Nešto se “mora” po pitanju toga brzo učiniti.
Ili, možda ne, možda je “bolje išta nego ništa”, pa i LDL ako već nije HDL.
To je sitna greška u kompjuteru, jedno slovo razlike.
I baš zato je moj zamišljeni zadatak i izračun važan.
U izračunu metabolizma jasno će se vidjeti količine HDL, LDL i triglicerida koji on proizvodi. Tako se inače i računa rizik viška masnoća po naše zdravlje što u medicinskim nalazima krvi vidimo kao pojam rizika od arteroskleroze, bolesti krvotoka opasnog po zdravlje i život.
Ali, naravno, izračun se nikad neće računati i izračunati dok god se hladnjak može puniti posuđivanjem hrane, jer, to je puno lakše za učiniti. I bez obzira na Božje zakone, to je potpuno ispravno ako si lijen.
Zato što je to uistinu humano ljudski. Na primjer, humano je pomagati svakom malom Muji. Naime on bi gledajući izračun mogao shvatiti da ne smije ići kud’ i svaki mali Mujo jer bi znao gdje će stići ako tim putem nastavi.
A to za njega nije dobro jer on to ne želi, to je vidljivo i iz aviona. I iz bez izračuna, svaki mali Mujo idući kud i svaki drugi mali Mujo koji ide tud kud zna da nijedan mali Mujo nikad nije našao Fatu, već je Fata pronašla njega. Pa svejedno ide tamo kud i svi.
Još je jedan human razlog da Mujo ne vidi izračune. Pa zamislite da mu netko zdravologički pokuša objasniti izračun koliko je 2-1-1.
Npr ovako: “Mujo razmisli, ako imaš 2 jajeta i jedno daš meni, a drugo Fati, što ti onda ostane?”.
Mogao bi stvarno shvatiti što mu ostane.
Zato on i je mali Mujo a ne neka tamo Božica Fata koja dijeli kolače.
U zdravlje, vaš Galvanizator.
U SERIJALU “EPIKRIZA”
Leave a Reply