Dakle, naše veličanstvo mozak je, zajedno sa svim osjetilima, fino složen mehanizam i mozaik, posebno važan kad govorimo o percepciji života i stvarnosti.
Ipak, postoje zaista čudne situacije, na primjer ljudi s nekom ozljedom mozga koji ne mogu zapamtiti ime svoje djece mogu bez problema raditi složene stvari koje su naučili prije ozljede.
A to govori da mozak ne radi onako kako on sam za sebe misli. I dok neki mozgovi tvrde da informacije ne skladištimo već ih po potrebi koristimo iz okoline tj. polja informacija kad nam zatrebaju, prevladava “mišljenje” da mi ipak informacije “nekako” skladištimo u svom mozgu.
A zanimljivo je da se svi se mi ljudi lakše sjećamo epizoda iz prošlosti nego suhoparnih općih činjenica koje učimo u školama. Dakle, jasno je što nam je od toga “važnije” i što je mozgu “prirodnije”.
A to očigledno ima svoju svrhu.
Zato mozgovi Istraživači tvrde da postoji “opće pamćenje”, potpuno neovisno o iskustvima i sadržaju. Toga se dosjećamo bez sjećanja na okolnosti u kojima su stečena, bilo da je riječ o riječima, konceptima, činjenicama ili vjerovanjima. A kažu da postoji i “pamćenje epizoda”, odnosno događaja i njihovih vremenskih i prostornih odnosa.
Na primjer, podatak o tome koliko je dugačka rijeka Sava koju djeca štrebaju u školi je opće pamćenje, a sjećanje na veselo kupanje u rijeci Savi je specifično iskustvo koje predstavlja epizodičko pamćenje.
Izmjereno je da informacije koje primamo našim osjetilima zadržavamo vrlo kratko. Ono što vidimo oko trećinu sekunde, a ono što čujemo oko dvije sekunde.
Ali samo one informacije iz podražaja koje “privuku našu pažnju” kratkoročno ćemo zapamtiti i ponavljati onoliko dugo koliko nam je potrebno i nakon toga ih se više nećemo sjećati.
To jasno govori da najbolje pamtimo ono što nam je važno i što nam ima smisla. Dakle, smisao opaženoga je uistinu važno kako bi čovjek mogao, za stvarno, “zapamtiti” nešto.
Naravno, da bi se informacije zapamtile moraju se u mozgu kodirati, ili preoblikovati tako imaju smisla i čine “smislenu cjelinu”. Inače ništa od toga, jer ne ide nešto u mozak na silu.
Na primjer, dok “gledamo” zalazak sunca, primamo više informacija odjednom nego kad slušamo učitelja. Istovremeno vidimo objekte i oblike, odnosno informacije “integriramo” prostorno. Ali kad “slušamo” što nam netko govori, ne možemo istovremeno obuhvatiti toliko informacija, jer se integracija informacija ne odvija istovremeno nego kroz vrijeme.
Dakle, za dobar mentalni razvoj potrebno koristiti sva osjetila. Na primjer, dobro je dati djetetu da gleda u slikovnicu i istovremeno o njoj razgovarati i pričati neku priču, jer će tako dijete koristiti tehnike istovremenog kodiranja informacija iz percepcije i vidom i sluhom.
Očito, potencijal pamćenja nije kod svih isti ali dokazi iz istraživanja upućuju da postoje neka opća pravila za sve ljude. Tako je kod svih ljudi potencijal za pamćenje brojeva veži od potencijala za pamćenja slova i riječi, kao i što je veći za riječi čiji je izgovor kraći u odnosu na riječi koje zahtijevaju duži izgovor.
Potencijal je veći i za sadržaje koji su u nekoj mjeri poznati u odnosu na potpuno nove i nepoznate. Na kraju, mala djeca i starije osobe imaju manji potencijal u usporedbi s mladim odraslim osobama.
Neka iskustva ili sadržaje koje smo učili pamtimo cijeli život a većinu činjenica tijekom vremena zaboravimo. Dakle, postoji “zaborav” kao prirodni proces i zato nijedno pamćenje nije vječno. Zaboravljanje onoga što smo učili jako je brzo i veliko na početku nakon učenja, zatim se postupno usporava i zaboravljanje je manje kod onih koji su u vrijeme kad su učili, to dobro naučili.
Nadalje, odgovoriti na pitanje koliko je dugačka rijeka Sava je teže nego odgovoriti na tri kviz ponuđena rješenja koliko je Sava dugačka. Ipak, ako znamo između više ponuđenih odgovora odabrati pravi, znači da ta informacija postoji u našem pamćenju, samo nije trenutačno, dostupna našem svjesnom pretraživanju informacija.
Dakle, teže se nečega “prisjećati” nego nešto “prepoznavati”.
Svi smo doživjeli situaciju u kojoj smo bili sigurni da nešto znamo, ali se u ključnom trenutku nikako nismo mogli sjetiti, takozvani fenomen „na vrhu jezika“. To su privremene teškoće koje su izražene kad je mozak preopterećen svime i svačime.
Zaključak, dobro je nešto “dobro” naučiti kako bi zaboravljanje bilo manje ali je pogrešno i nesvrsishodno na silu učiti nevažne stvari jer nećemo dugoročno zapamtiti ono što našem umu nema smisla.
To da je smisao našem mozgu najvažniji potvrđuju mnogi primjeri. Na primjer, kad vaše dijete čuje učiteljicu da kaže: „sutra nema nastave zbog blagdana presvetog uzvišenja“, nakon nekog vremena sigurno se neće moći sjetiti što je ona točno rekla. Međutim, zapamtit će da sutra nema nastave i zbog čega je nema.
To je djetetu jedino važno jer sasvim je logično da u dugotrajnom pamćenju zadržavamo značenje i smisao opaženoga, a ne na primjer redoslijed riječi u rečenici.
Pa, kad se dijete ne može odmah sjetiti odgovora na neko pitanje može li njegov učitelj reći da ono to “ne zna”, da “nije učio” i slično?
Ne može, jer je jako teško pretraživati dugoročno pamćenje ako je u njemu toliko puno detalja koji u osnovi nisu nimalo korisni za svakodnevno funkcioniranje.
Jer, tom malom mozgu je važno samo ono što je smisleno i svrsishodno za budući život.
I onda, ako danas imamo nove “znanstvene dokaze”, postavlja se pitanje zašto onda sadržaj i ispiti znanja u školama tako zastarjelo izgledaju? Ili još bolje, koji to “veliki” mozak i zašto upumpava svjetonazor u mozak naše djece prema svojoj percepciji stvarnosti koja je prisutna samo u njegovom “malom” mozgu?
Razmislimo malo našim mozgom, kakvo bi to društvo bili da svi budemo isti, da isto mislimo, pričamo i živimo a po nečijoj percepciji stvarnosti? Po svemu što mozgovi kažu to bi bilo mozgu “neprirodno”.
Osim toga, kako mi percipiramo okolinu, tako i okolina percipira nas, kako mi gledamo druge tako i drugi gledaju nas i obrnuto. To znači, kako se mi ponašamo prema našoj djeci, tako će se i naša djeca ponašati prema nama, zar ne?
Ipak, na kraju, nadu pruža dokaz da se naše neuronske mjere granaju do kraja života. Zato se kaže da nikad nije kasno za nešto promijeniti.
Pa ni “baš sada“.
Vaš Galvnizator!
U SERIJALU “MOZAIK“
Leave a Reply