Do sada nitko još nikada nije dokazao, čak niti pokušao dokazati da je vrednovanje „dobroga“ i „lošega“ jednako za sve ljude.
Nitko drugi nikome ne može reći što je za njega najbolje, jer nitko drugi ne može vidjeti stvarnost tuđim očima. To što je za nas „najbolje “ je ustvari sadržano u ravnoteži života, u ravnoteži onoga što činimo u odnosu na okolinu i druge i posljedicama tih djela.
Zato je dobro razumjeti ono što život čini „dobrim“ da bi se moglo živjeti „dobrim“ životom. I što ga čini „lošim“ da se ne bi živjelo “lošim” životom. Dakle, to je zahtjev svakoga čovjeka samome sebi.
I znamo, jer osjećamo zato što vidimo i čujemo da to nije lako pronaći. Nije lako pronaći, tu nekakvu „zlatnu sredinu“ između jedne i druge strane.
Taj izraz “zlatna sredina” često koristimo da naglasimo kako je obično najbolje ono što nije pretjerano ili ono što je umjereno.
To naučimo kroz život, nakon što odrastemo i na svoja leđa primimo sve više odgovornosti za svoj i druge živote. Tada ljudi počnu intenzivnije razmišljati o tome.
I obično griješe misleći da je njihova zlatna sredina točno na sredini nečega, na primjer, u sredini prostora, točno u centru između između lijevo i desno i gore i dolje. Fizikalno, to je nemoguće, jer se “to” lijevo i desno i gore i dolje od centra proteže u beskonačnost, a i sve se stalno giba jedno oko drugoga i tako se sve stalno mijenja.
Tako se opažajući stvarnost mijenja i naš pogled na to što je centar i gdje je centar. Sredina bi mogla postojati samo “trenutak”, kad bi zamrznuli sve što postoji, kad bi na trenutak život „stao“.
Pojmovi centar, lijevo i desno, gore i dolje su “relativni”, znače „u odnosu na nešto“, i nikad ne mogu biti „istinito točni“.
Na primjer, ako uzmete temu mog prošlog članka, onda to da “nađete točno tu bakteriju” znači da ste našli bakteriju koja “više nije ta ista bakterija”. Ni ja nisam isti čovjek kakav sam bio kad samo počeo ovo pisati.
Naime, barem jedan „moj elektron“ je promijenio svoj potencijal kružeći oko jezgre svoga atoma, bez obzira na moju volju. I ne samo “moj” nego i “vaš” kao i elektroni “drugih” pojava.
Dakle, sredina samo u točno tom trenutku bi bila točno tada u sredini svega zbivanja u točno tome trenutku. To bi bilo tamo gdje je moj položaj u prostoru i vremenu, ili potencijal, um. Jer sve oko i u nama kreće. Tako i za svako biće ili organizam, pa i mikroorganizam. I svakome je on “njegov život“.
Ljudi su oduvijek, tražeći harmoniju koja će im omogućiti „život u skladu“ s onim što im je važno, pokušavali naći zlatnu sredinu odnosa, sa svim i svačim. I znate do kojeg zaključka svi na kraju dođu? Ona ne postoji, to može biti samo težnja ali ne i stvarnost.
Ljudi teže k nečem što “misle da je dobro”, ali zbog relativnosti ispadne tako kako ispadne.
To vrijedi i za Pasteura, to vrijedi i za današnje a vrijedit će i za buduće znanstvenike, liječnike, svećenike, učitelje, masone i sve ljude na svijetu. Sva naša djela obilježila je i obilježiti će naša težnja.
To ja zovem opisom prirode života.
Pronalaskom “zlatne sredine” su se odavno bavili razni znanstvenici. Na primjer, starogrčki filozof Platon koji je promatrao ponašanja prirode pokušavajući pronaći konstantu u tome.
Kako je bio i matematičar, najlakše mu je bilo kroz odnose u prostoru ili geometrijom. I tako je pronašao matematički uzorak, konstantu koja se najviše puta ponavlja u svim prirodnim odnosima, nazvana je Φ odnosno Fi, koja iznosi “približno ali nikad” 1.618 ……………….. . Ovih točkica iza decimalnog mjesta ima “beskonačno mnogo”.
Samo po sebi to nije bilo nikakvo otkriće, ali je važan zaključak koji kaže što FI u stvarnosti je. A to je „najhormoničniji“ odnos u prirodi.
Matematički, taj broj predstavlja odnos ili relaciju između dva dijela cijeloga u ukupnom cijelom, i to onda kad je omjer „jednoga u cijelom“ jednak omjeru „drugoga u prvom“.
Fi je poznat i kao „zlatni rez“ te “Božanski ili zlatni omjer”, osnova „teorije harmonije“ prirode.
Jednostavno, Ako stavite u tu formulu „dobro kao dio“ i „loše kao dio“ u „cijelome ili svemu“, to bi značilo, da biste živjeli u harmoniji sa zakonima prirode, udio dobroga u vama treba biti jednak udjelu lošega u vašoj dobroti.
Možete obrnuti dobro i loše, ovisi o tome što je nekome dobro a što loše.
Nakon Platona i drugi su znanstvenici nastavili tražiti “zlatnu sredinu”. Leonardo Fibonacci (1175 AD), matematičar srednjeg vijeka, je proučavanjem rasta populacije zečeva i rasta lišća i latica otkrio “prirodni niz” koji odgovara Platonovoj zlatnoj sredini. To je dobro poznati matematički Fibonacci niz brojeva: 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144, itd.
Svaki je broj u nizu zbroj dva prethodna broja. Fibonacci niz napreduje ili teži prema zlatnoj sredini ako dijelimo dva susjedna broja u nizu. 1/1 = 1, 2/1 = 2.0, 3/2 = 1.5, 5/3 = 1.667, 8/5 = 1.60, 144/89 = 1.618.
Teži “ka“, no nikada ju se ne može doseći. Takve brojeve nazivamo iracionalnim. Platon je našao prirodnu konstantu Φ koja nije racionalna.
Zaključak je da sve ono što meni, vama ili bilo kojem čovjeku izgleda isključivo racionalno nije istovremeno i najprirodnije. Pa tako znanstvenici, uglavnom pred kraj svojeg mudrovanja na ovoj planeti, zaključe kako jedino znaju da ništa ne znaju.
Ipak, takva otkrića nisu nevažna za razumijevanje sebe i prirode. Jer, malo smo se primaknuli pronalasku Svetoga Grala. Naime, geometrijski, kako ti brojevi u nizu rastu tako kreiraju oblik „spirale života“ koji se pojavljuju svugdje u svemiru.
Spirala je prirodna forma toka vode kada izlazi iz cijevi, spirala je prirodna forma kretanja zraka u tornadu i vihoru, osnova je strukture većine izrađenih piramida. I sama naša DNK je spirala, a po mnogima, omjeri zlatne sredine su jasno izraženi u ljudskom tijelu.
Mnogi su znanstvenici i umjetnici koristili taj omjer stvarajući svoja najsavršenija djela i svi oni smatraju da je zlatna sredina nešto najsavršenije što postoji u prirodi. To je po njima prava harmonija između izrazite preciznosti i kaotične nesavršenosti.
Na primjer, Pitagora je otkrio kako se pritiskanjem strune na žičanom instrumentu kreiraju više ili manje harmonični zvuci. Svakim pritiskom strune se ona dijeli na dvije različite dužine, pa je omjere „najharmoničnih“ dužina označio i to zapisao kao diatonsku skalu. Ispada da je najharmoničniji zvuk onaj vezan uz Fibonacci niz.
Danas znamo kako su poznati kompozitori namjerno koristili Fibonacci niz i omjer zlatne sredine u kompozicijama. Na primjer, Beethoven u svojoj poznatoj “Petoj”. Bela Bartok je koristeći mjere 5, 8, 13, 21, 34, 55 i 89 za uvođenje novih instrumenata kao što su violine, čela, udaraljke itd.
Naravno, to su radili zbog “harmonije” koja je čovjeku, kao dijelu žive prirode, svojstvena, ili kako kažemo prirođena.
Postići harmoniju u životu znači živjeti u skladu s harmonijom prirode. To je ono što ljudi pokušavaju pronaći cijeli život.
A ipak, to je lakše reći nego li učiniti jer već za trenutak su se udjeli promijenili, puno elektrona je u puno atoma u puno molekula u puno stanica kolabiralo.
Što onda čovjek može učiniti za sebe?
Može puno toga, za početak dobro je razumjeti sebe i relativnost, a onda uvijek može odlučiti što će napraviti s tim što je razumio. Na primjer, vezano uz prošlu objavu, ako razumije što je rekao Platon i ako vjeruje u znanost, onda će vjerovati da će njegov organizam biti prirodno usklađen ako udio „dobrih bakterija“ prema „ukupnom broju bakterija“ bude jednak udjelu „loših bakterija“ u broju „dobrih bakterija“.
To bi bio idealan harmoničan prirodni bakterijski balans u organizmu. I na kraju, najvažnije je da to izračuna njegov “organizam sam za sebe”, a ne neki doktor sa fakulteta, jer on nije u sredini zbivanja. Treba biti svjestan da su bakterije korisne i jako važne za zlatnu sredinu samog organizma i da nije dobro antibiotikom “ubiti kravu zbog šnicle”.
Ili, dobro je znati da je bol samo posljedica “nečega drugoga” i znati da ako “prođe to drugo prođe i bol” ali “ako prođe bol ne prođe i to drugo”. A i znati da je bol alarm a ne stanje organizma, alarm koji se pojačava kad krene prirodni proces degradacije. Kako je jedan moj, malo stariji prijatelj rekao: „kad se ujutro ustaneš i ništa te ne boli to je samo znak da si sigurno mrtav“.
Tako čovjek može odlučiti ne gutati brufene u lažnoj nadi, a može i gutati brufene da mu trenutno bude lakše, njegov izbor. Što će učiniti ovisi o tome kako on gleda na posljedice svoje odluke, kao na loše ili kao na dobre.
Čovjek se može, na primjer, odlučiti cijepiti protiv rubeole, difterije, polia i puno toga, ali treba razumjeti da tako “riskira”, jer neizvjesno je što će umjesto njega odlučiti njegov anđeo čuvar, njegov imunitet.
Govorim u svoje ime, za mene, to je pogrešna odluka zato što s takvim odlukama imam loša iskustva u životu. Ona su me natjerala da „malo čitam“, da porazgovaram sa “stručnjacima”, pa malo sa najbližima i na kraju “sam sa sobom”.
To je način kako ja u stvari težim ka svojoj zlatnoj sredini. Ako vas ne zanima što sam “malo čitao” možete preskočiti slijedeći odlomak ove objave.
Naravno čitao sam o onome što je meni “izgledalo” najvažnije.
Prvo “mali izvod” iz “malo pročitanog o DNA”.
DNA dvostruka spirala kao model ili predložak ili uzorak svih formi života susreće se u znanosti već oko sedamdeset godina. Razumijevanje te „kiseline“ se stalno mijenja i od početka se “znalo” da DNA pohranjuje „kemijske instrukcije“ za staničnu reprodukciju i zato znanstvenici tu strukturu koriste kao glavni „nacrt“ za reprodukciju svih proteina, koji se nalaze u stanicama organizma. Kao nacrt za opis života i evolucije.
Za napomenu, prvi antibiotici i cjepiva pojavili su se znatno ranije. Meni je to bilo važno saznanje jer se, kako kažu stručnjaci, medicina “temelji” na znanju o ljudskom organizmu i znanju o DNA. Uglavnom na biologiji i kemiji, pa ako ste, ne daj Bože, provodili nekakve „nuklearne“ medicinske pretrage onda se spominju adenin (A), citozin (C), gvanin (G) i timin (T) ili građevne baze DNA i njihovi parovi.
Uglavnom, o tome kako se DNA kodira i u kojem broju, gotovo sve, možete pronaći na Internetu. Meni je pak “upalo u oko” to da su znanstvenici u nekom trenutku došli do zaključka, da se od potpunog DNA niza samo 5% koristi a drugih 95% se nazvali “bezvrijednom” ili “junk” DNA.
Najvažnije od svega, znanstvenici su dugo mislili da se genetska struktura ne može mijenjati. Mislili su da je evolucija i život isključivo „kemijska stvar“. Znali su da organizam nekako „uči“ pa su pomislili kako mogu „kemiju ga naučiti“.
I tako, Vrag mi nije dao mira pa sam malo više i detaljnije čitao i naišao na nova, prije deset godina otkrivena otkrića koja kažu: „sve je to do sada apsolutno pogrešno!“
Naime, postoje i tzv. „regulatorne sekvence“ koje imaju “specifični afinitet” za proteine koji vežu DNA i koji igraju veliku ulogu u replikaciji i tanskripciji. Sve u svemu znanstvenici pretpostavljaju da su našli tek mali dio takvih sekvenci od ukupnog broja.
Osim toga, u to vrijeme, kemičari i biolozi nisu znali da se DNA “kod” može promijeniti određenom vibracijom. Na primjer koherentim laserom i radio valovima, što je i empirijski dokazano i to „in vivo“.
Otkriveno je da ljudske emocije mogu isto tako reprogramirati DNA, na primjer, zvuk udaranja srca u ritmu s našim osjećajima, emocijama, se transformira u elektromagnetsku energiju u žlijezdama tijela.
To je nekakva energija u kretanju, e-motion, koja se šalje prema DNA u svakoj stanici našeg tijela kao plavo koherentno lasersko svijetlo, koja je sposobna modulirati DNA “kodove” isto kao što to čine koherentni laseri.
Nisu znali ni za takozvani fantomski DNA učinak, ili kada se „in vitro“ u epruveti DNA izloži laserskom svijetlu ono se uvija duž DNA spirale kao da je vođena strukturom DNA molekule. I da, čak i kada se DNA ukloni lasersko svjetlo nastavlja “spiralizirati” još prilično dugo vremena nakon uklanjanja DNA.
Jednom riječju, dugo su vremena zapadni znanstvenici vjerovali i tvrdili kako je jedina svrha DNA kao nosioca genetičke informacije “reproduciranje” života. A to danas, kako izgleda, predstavlja samo jedan mali “dio jednadžbe”.
Dakle, sve je bilo pogrešno, pa sam opet nastavio malo čitati i naišao na nove informacije.
Ruski znanstvenici, Garjajev i drugi koji su dokazali promjenu DNA koda laserom, u tekstu pod naslovom ‘DNA valni bio kompjuter’ tvrde kako DNA nije ništa manje od inteligentnog bio kompjutera, sposobnog pohranjivati i pretraživati informacije iz svih stanica tijela, povezujući kromosome svih stanica u „holistički kontinuum“. Nešto kao interni biološki Internet.
DNA kromosomi dobivaju neograničeno informacije iz metabilzma koji se odvija u baš svakoj stanici i nakon toga proizvode elektromagnetske signale kao povratnu vezu. Svaka od milijardi stanica, koje tvore naše tijelo, je u trenutnoj komunikaciji sa svima drugima.
Nešto kao „polje informacija“ a ne nešto kao “razmjena informacija između dijelova“.
To je natjeralo i biologe da priznaju da su razmjene informacija u tijelu pomoću živčanog sustava i međustanične biokemijske molekularne difuzije, procesi koji su previše spori da bi objasnili sposobnost trenutnog odziva našeg tijela na vanjske podražaje i „koherentnost organizma“ ili „trenutnu povezanost“ nečega što pripada zajedno.
Da je naše tijelo „jedan jedini super koherentni bio sustav“ tvrdi i znanstvenik Cleve Backster koji je uspio dokazati kako stanice, iako su izolirane od ljudskog tijela, još uvijek ostaju u komunikaciji sa svojim tijelom, čak i ako su transportirane jako daleko od tog tijela. Koristio je dva detektora laži, jedan spojen na čovjeka, a drugi na uzorke stanica koje su uzete iz njegovih usta i smještene 12 kilometara daleko od osobe i uspio dokazati kako se promjene u emocionalnom stanju testirane osobe reflektiraju simultano na oba detektora laži.
Jedino objašnjenje tog provedenog eksperimenta je „ne-lokalna“ povezanost svih naših stanica, nezavisno o tomu koliko su međusobno daleko, pri čemu ta povezanost ostaje čak i onda kada se stanice izoliraju iz tijela.
I tako sam opet došao do teorije kvantne fizike i teorije polja. To nije tema ovog članka, iako, da nisam o tome “malo i dosta čitao” vjerojatno ne bih ni razumio jako puno toga u traženju svoje zlatne sredine.
Dakle, novija otkrića dokazuju da se “genom” može namjerno mijenjati, a ne samo kemijskom evolucijom kao što Darvinisti tvrde. Nije samo kemija u pitanju.
Ipak, suština svega je ta da ja danas bolje razumijem moj “bio kompjuter”.
A tako ga, iz iskustva, vidite i vi sami, zar ne?
Jasno je, kad u tijelo uštrcate njemu neprirodni oblik i frekvenciju nečega da je to za njega “strano tijelo” pa ga “bio kompjuter” tako registrira i protiv toga se bori. To su znali i znanstvenici prije znanja o DNA i kvantima energije. Pa na temelju toga je i nastala Pasteurova “teorija kliconosnih bolesti”.
Međutim, nisu znali da se određenom „ubačenom frekvencijom” događa i reprogramiranje DNA. Čak i ako je moguća Darwinova teorija evolucije, što je malo vjerojatno jer je puna “crnih rupa” u dokazima, onda je sigurno da mi svojim postupcima ubrzano i namjerno djelujemo na tu istu evoluciju.
Eto, svega sam se načitao da bih na kraju shvatio da sam to razumio i prije nego sam se načitao.
Ali ništa nije bilo bez Vraga. Pa se pitam, ako danas znanstvenici u stvarnosti ne razumiju što su sve stvarno događalo u prošlosti evolucije, pitanje je kako mogu razumjeti što se događa i što će se dogoditi kad namjerno mijenjamo tijek prirodne evolucije?
Dokazano je i da se i pasterizacijom i imunizacijom naš bio kompjuter promijeni. Na primjer jedan od dokazanih i objavljenih “nuspojava” cijepljenja je trombocitopenija ili poremećaj rada organizma uzrokovan nedostatkom potrebnog broja trombocita.
I to se u stvarnosti događa, vidio svojim očima u svojoj obitelji. I pitao sam doktore kako i zašto?
Odgovor je da se „ne zna uzrok“, a nudi se i čudan odgovor da to može biti “stečena mutacija” prenesena od roditelja. Od kojeg, jer to bi u skladu s “teorijom evolucije” značilo da su naša djeca „mutirana našim mutacijama“.
Ali nije, jer nitko nema takve poremećaje.
Pa zašto i kako bio kompjuter onda “iznenada i bez uzroka” odjednom promijeni svoj program pa „misli“ da su njegovi vlastiti trombociti neprijatelj ako to nijegenetski stečeno?
Struka koja “ne zna uzrok” onda kaže da je to „autoimuno“. Prevedeno, “vaše-imuno”, posljedica “vašeg imuniteta”, posljedica “vaših odluka”, vašeg “bio kompjutera”, implicitno, vaša krivica. Napustio vas vaš Anđeo čuvar. A onda se ljudi pitaju zašto je napustio njih a ne onoga koji cjepivo uštrca i je li to onda Božja nepravda?
E vidite, naravno da nije, jer naš život je naša stvar. Moj život je moja stvar, to je moj glavni zaključak, zaključak koji definira korake ka mojoj zlatnoj sredini. Takvom zaključku ja “težim” u svom životu.
Ali, lako za mene i moju stvar, ali teško je to što svojom odlukom preuzimam odgovornost za posljedice po sve ono što stvorim, pa i za moju djecu i djecu njihove djece. I tako sam odlučio pažljivo “čitati nuspojave“.
I kad vidim trombocitopeniju na popisu mogućih nuspojava i kad znam što to donosi, cijepiti svoje dijete cjepivom koje uzrokuje takvu nuspojavu ustvari znači namjerno, osobno i svojevoljno snositi posljedice svoje odluke.
A to je isključivo za mene beskonačno daleko od viđenja harmonije i zlatne sredine. Za nekoga drugoga možda i nije jer on ima drugačije viđenje, drugačije iskustvo i drugačije zaključke. Na kraju krajeva, po putu, djelujemo čemu i težimo i svi snosimo sve posljedice svojih odluka. Svaki čovjek za sebe sa svojim pogled na harmoniju u igri „dobroga“ i „lošega“.
Stoga je drugima svejedno što ja mislim što je dobro ili loše za njih. Naravno, jer mi samo dobro i loše vidimo različito, a kao “posljedicu naših odluka”.
Razumijete, bez obzira što imate osjećaj da netko za vaš život umjesto vas donese odluku i da je tako lakše, ipak vaše djelovanje i posljedice su rezultat samo vaše težnje.
A samo je sigurno da će negdje neki elektron u budućnosti kolabirati i nešto promijeniti. I tako će se pojaviti neki novi članak, novo istraživanje ili novo osobno iskustvo.
Jer, mi smo ljudi, čak i da razumijemo to da je život mali dio ukupnog života, od protita do Svemira i zvijezda, isto tako “mi jesmo” i ne želimo “ići maleni ispod zvijezda”.
Ne postoji nekakav čovjek “sveznajući guru“, nije to bio ni Newton, Einstein, Mozart ili bilo koji znanstvenik, političar, umjetnik, svećenik, mason, učitelj. Sve su to “samo ljudi” koji traže svoju “zlatnu sredinu”, nekome ide lakše nekome teže i to sve dok se u prah ne pretvore.
Pa nisu dobro i loše baš različite stvari, zar ne? Zato, bilo koji rad, znanstveni ili poluznanstveni, pa i ovaj članak nije i ne može biti ničiji priručnik.
Svatko mora sam sebi napisati svoj.
Živi i zdravi bili, vaš Galvanizator!
U SERIJALU “MUTO”
Leave a Reply