Najstarija poznata knjiga kaže: “sjeti se čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”.
I sve što znamo potvrđuje to kao osnovni princip života u Svemiru i vrijedi za sve.
Ali, tko zna, život je baš lijep i možda ne mora nikad završiti? A tko bi drugi to mogao promijeniti ako ne čovjek?
Samo treba malo više “eksperimentirati”.
I dok razni fizičari tvrde da su sudaranjem fotona u akceleratorima otkrili „božju česticu“ iz koje je nastao sav svemir i život, većini ljudi je malo poznato da su je neki drugi znanstvenici, isto tako, odavno „otkrivali“.
Na primjer, dr. Antoine Bechamp (1816 – 1908), francuski liječnik, biokemičar i profesor medicine je provodio razna znanstvena istraživanja. On je tvrdio da životne forme koje su otkrivene mikroskopom u krvi u našem organizmu, npr. bakterije i gljivice, nastaju u nama samima.
I da sve te životne forme karakterizira pleomorfizam ili višeobličnost odnosno mnogolikost.
Dakle, ti se organizmi u zavisnosti od hranjive podloge, uobličavaju i mijenjaju, a pod mikroskopom nekad izgledaju kao bakterije, nekada kao gljivice, a nekada kao ono što se danas naziva virusima. A svima je osnovna životna jedinica sićušna energetska čestica koju je Bechamp nazvao mikrozima ili protit. Danas se koristi i naziv bion.
Tvrdio je da je njihovo spajanje i oblikovanje ono što mi vidimo kao „život“. I zbog toga svi ti oblici imaju svoju svrhu i ulogu u samom životu, na primjer, bakterije jedu otpatke od hrane koju uzimamo i razgrađuju ih, i da njih nema, ni mi se ne bismo mogli hraniti i živjeti. A kad žive bakterije uginu njih pojedu oblici zvane gljivice.
Tako je Bechampov zaključak bio da prisustvo mikroorganizama u našem organizmu upravo znači ono što zovemo “život”.
Osim toga, on je proučavao rad enzima, odnosno pokretača koje pomažu u svim kemijskim procesima i zaključio da je njihovo postojanje neodvojivo od rada bakterija i gljivica. Danas, puno kasnije, poznato je da enzimi sudjeluju u „popravljanju“ oštećenih gena tako da postaju točka skupljanja popravka proteina koji se onda upletu u „gen“ kao spirala.
Isto tako, danas znamo da su virusi napravljeni od jezgara genetskog materijala okruženi proteinskim omotačem i da je vjerojatnije da su virusi “zakrpe” proteina ili struktura koja vrši gensku reparaciju, nego nekakvi novi mikrooblici koji izazivaju bolesti.
Dakle, već je tada, po Beschampu, bila poznata Božja čestica od koje je život stvoren. Samo u to nitko ni tada a ni danas ne vjeruje jer je ljudima to čudno i nepojmljivo.
Pa što bi drugo bakterije i drugi mikroorganizmi mogli biti nego “ono nešto” što izaziva bolest i narušava njegovo “Božanstvo”? I što će nam onda svi ti lijekovi i tabletice koje svakodnevno pomažu?
U ono ili to vrijeme je živio jedan drugi čovjek po imenu Louis Pasteur, kemičar i pivar.
Kuhajući pivo on je zaista otkrio da toksini nekih gljivica pojedu te “proklete” bakterije, najveći problem za čovjekovo božanstvo.
On je onda izradio i objavio svoju teoriju pod nazivom “teorija kliconosnih bolesti” u kojoj je zaključio da se organizam razboli isključivo onda kada u njega izvana uđu bakterije i druge klice.
A onda je i mudro zaključio da se s tim istim toksinima lako mogu ubijati i bakterije kada se nađu u ljudskom organizmu. A to je bila tako dobra teorija za vječnu ideju približavanja čovjeka besmrtnosti na Zemlji. Kasnije je, po njemu, kemijski postupak ubijanja vegetativnih oblika mikroorganizama u hrani dobio ime pasterizacija.
Tada neki moćni ljudi su objeručke prihvatili Pasteurovu teoriju i tako se rodila zapadna medicina “potkrepljena znanošću”. Bakterije su postale najgore Vražje čestice na svijetu pa je čovjek odlučio da ubije tog Vraga koji je u njega izvana ulazio.
Stvarno, zašto ne bismo onda pasterizirali i sami sebe? U početku je to bilo vrlo jednostavno.
Naime, bakterije raznih oblika i ćudi, ne zato što ulaze izvana, već zato što su sastavni dio živoga tkiva, mogu se pronaći oduvijek i za svagda kad se dio toga tkiva stavi pod mikroskop.
I tako je počelo otkrivanje što više tih vražjih čestica, ali i otkrivanje njihovih božanskih ubojica koji su nazvani “antibioticima”. Prvi antibiotik je bio penicilin koji je proizveden iz prirodnih supstanci, konkretno iz gljivice Kistac koja se uobičajeno nalazi na ostacima hrane, a čiji sastojak istog imena, penicilin, uništava razne bakterije.
Ali, to nije bilo dovoljno, pa su kemičari malo okrenuli priču.
Počeli su “otkrivati” božanstvene toksine gljivica koji bi mogli biti lijek i počeli ih umjetno sintetizirati u laboratorijama, konzervirati i pakirati u kapsule.
Pojavilo se na stotine sintetičkih antibiotika koje je “moguće primijeniti” kad zatreba i zato su smislili „protokole“ za primjenu kod ovog ili onog simptoma bolesti. I čim se neki “novi simptom” uočio tj. bolest dijagnosticirala, određeni božanski toksin bi se kao novi spasonosni antibiotik “ubacivao” u stomak i u krvotok ljudima širom svijeta.
Događala se “globalna” pasterizacija, i to ne samo ljudi već i životinja, biljaka i svega što je živo. Zaista, nije se previše vodilo računa što svakim toplinskim tretmanom dolazi do degradacijskih procesa, kao što je gubitak vitamina, pigmenata i sl. Kako u hrani tako i u ljudima.
A onda je postalo problematično. Naime, nismo se ni približili besmrtnosti jer bakterije su koliko god ih ubijali, još uvijek tu u nama kao sastavni dio našeg organizma. Jednostavno, i dalje se “vide” pod mikroskopom.
Postalo je očigledno da ta božanska doktrina ne vodi ka cilju. Pa su rješavajući problem, u nekom trenutku znanstvenici zaključili da se nakon prolaska “nečega” kroz organizam, zarazom izvana u tijelu “množe” i “jače djeluju” neke bakterije koje onda izazivaju teške bolesti.
Tako su kemičari “otkrili” još goreg neprijatelja iz okoline, Vraga u obliku “poluživog” stvorenja koji se pojavljuje tu i tamo svud po svijetu. To “nešto” je nazvano virus.
Međutim, kako se virus nije mogao ubiti jer nije živ, rodila se i nova doktrina koja je dobila stručno ime imunizacija, a provodila se ubrizgavanjem istog tog toksina kako bi se organizam “naučio” od njega obraniti. Tako su imunizacija i pasterizacija postali dominantno i najmoćnije oružje suvremene medicine.
Bukvalno, modernu medicinu možemo nazvati “egzorcizmom” vražjih malih čestica koji ulaze u nas i sve živo i neživo u prirodi, u biljke i životinje, pa tako i u našu hrani i piće. Naravno, u skladu sa Pasteurovom teorijom, ako se njih nekako riješimo onda ćemo svi biti zdravi i živjeti vječno.
Antibiotik znači upravo “anti-biotik”, a ubijati živo, bez obzira kakvog oblika to bilo, znači ubijati život. Naravno, kao i čovjek, nijedan oblik života to baš i ne “voli”. Bakterija kao živa čestica se isto tako bori za svoj život baš kao i sva druga živa bića. I ona je dio prirode i kao takva ima svoju svrhu bez obzira nazvali mi nju Božjom ili Vražjom česticom. To je oblik života i posjeduje “inteligenciju” kao i čovjek i sve što je živo.
Tako je, na primjer, vražja bakterija MRSA sa prebivalištem u raznim bolnicama je vremenom pronašla način i razvila „otpornost“, najprije na djelovanje penicilina od 1947. godine, a poslije i na djelovanje svih drugih “otkrivenih” antibiotika. Danas najviše “ugrožava” novorođenčad koja ima još do kraja „nerazvijen“ imunološki sustav, isto kao i ljude s “oslabljenom” otpornošću.
Ima još puno „inteligentnih“ bakterija koje su razvile otpornost na toksine antibiotika. Drugi najznačajniji poznati primjer je vraški inteligentna osvetnička bakterija “Clostridium difficile” koja je vodeći uzrok proljeva u hospitaliziranih bolesnika. Za nju nema protuotrova jer je dokazano je da je njeno “djelovanje” baš direktna posljedica uzimanja antibiotika.
Danas, izgleda da se bakterije prilagođavaju neprijateljima brže i inteligentnije nego ljudi i zato ih duhoviti znanstvenici još nazivaju “pokretom otpora”. Ta borba čovjeka i mikroorganizama se zahuktala i neprestano traje.
I nema tu oprosta, inteligentniji je onaj tko će drugoga prije „otrovati“.
Ljudi su vremenom imali sve više nekakvih zdravstvenih “simptoma”, te su stoga otkrivane razne bolesti i novi toksini koje su nazvali lijekovi.
Na primjer, blokatore protonske pumpe kao lijek za bolesti probavnog sustava odnosno želuca ili na primjer, nestereoidne antireumatske analgetike kao lijek za ublažavanje bolova. Super, ali danas se zna da blokatori protonske pumpe uzrokuju trajnu nesposobnost apsorpcije po život vrlo važnog vitamina B12 kao što se zna se da analgetici znatno usporavaju imunološki sustav.
Znači, narušava se baš onaj prirodni “mehanizam” koji bi se trebao izboriti sa svim tim vražjim česticama koji dolaze izvana.
Dodajmo tome i kortikosteroide i mnoge druge toksine. A onda se pitamo kako djeluje kombinacija svih tih lijekova na naš živi organizam? I još uvijek se pitamo tko će tu koga na kraju, čovjek bakterije ili bakterije čovjeka.
A kad znamo tko je prvi počeo ispada da će čovjek čovjeka?
Dokazano je da su bakterije kao bakterije, po svom bitku, prirodni čistači proteinskih ostataka ili mrtvih stanica u živom organizmu, pa se zato normalno nalaze i u ljudskim crijevima. To se naziva crijevna flora a sastavljena je od milijuna raznih bakterija sa svojim ulogama.
Sve što je živo treba hranu, tako bakterije “preživljavaju” tako što jedu proteinske ostatke u našem organizmu. One tako jedu i proteinske ostatke pasterizacijom ubijenih bakterija.
Već spomenuta, vraški inteligentna Clostridium difficile je “pitoma” bakterija koja živi u ljudskim crijevima kao “pasivni promatrač” sve dok u određenim okolnostima, kada se nagomilaju proteinski ostaci toksinima i antibioticima pobijenih bakterija, ne dobije zadatak da sve to počisti odnosno pojede.
Tada ona počinje aktivno raditi svoj posao, a kad radi dugo i jako i sama proizvodi toksine koji izazovu tešku upalu crijeva. Baš kao što to čini rad mnogih drugih bakterija kada su aktivne u velikom broju. Neke izazivaju čak i teške upale krvi ili na primjer “citokinsku oluju”.
A kako liječnici saniraju upalu? Naravno, propišu lijek na kojem stoji opis pobij sve živo u sebi, najbolje da bude “širokog spektra”.
Dr. Peter Collignon, australijski specijalista za infektivne bolesti u svom članku iz 2007. nazvanom “Žaoka u igli” kaže: „Ukoliko uzmete antibiotike, to je kao da sipate napalm u grlo ili stomak”.
To je analogija, znate da baciti napalm na neko područje znači spržiti i floru i faunu, pobiti sav život i nakon njega ostane „mrtvo tlo“.
I tako, malo vanjskog otrova u obliku antibiotika pa malo unutarnjeg otrova proizvedenog radom vražjih bakterija, pa opet malo izvana i tako u krug, nakon čega organizmu treba jako mnogo vremena i energije da se ponovo oporavi. Jer, tko će sve te toksine pojesti?
Vidite, Vrag nikada ne spava.
A posebna priča su ti mali neživi vražićci virusi, “otkrivaju” se mikroskopom kao monomorfne i nepravilne forme. Kao nekakve razne “mrljice” u krvi.
Jednom su tako “otkrili” mrljicu nepravilnog oblika koju su nazvali Rota a koja se karakteristično nalazi u krvi djece koja imaju simptome proljeva.
Tako zaključili da je ona glavni uzročnik proljeva kod djece, sve dok, prije nekoliko godina njemački profesor molekularne i stanične biologije dr. Peter Duesberg to „demistificirao“. On je dokazao da je “uzročnik” proljeva baš mlijeko a ne nekakva mrljica u krvi vidljiva mikroskopom. Mrljica je samo “posljedica” organizma koji ima proljev.
On je na Rota primjeru podupro “tvrdnje” mnogih znanstvenika da su mrljice nazvane virusi ustvari čestice beživotnog “degradiranog” proteina koje se pojavljuju kao rezultat metabolizma nekog živog stvorenja.
Dakle, dok ugledni istraživači virusa i dan danas neuvjerljivo tvrde da je virus „poluživa vražja čestica“ koja može mimikom odnosno gestom „podražavati“ ljudsko tkivo, drugi tvrde da ne postoje virusi kao uzročnici bolesti već su te mrljice u krvi prirodni dijelovi živoga tkiva i produkti odvijanja života kao takvoga.
Tako ispada da se ljudi protiv virusa bore bez razloga jer se, u konačnici bore protiv sebe. Pa kad ljudi dođu kod liječnika koji zaključi da je u pitanju “viroza”, liječnik ih obično pošalje doma bez lijeka i s porukom da odu doma i sami se izbore sa takvim “napadom” iz prirode.
Međutim, jasno je, pasterizirani ljudi se teže bore. Svaka pasterizacija je ustvari degradacija procesa, odnosno narušava se prirodna otpornost organizma. I što kad ga “napadne” taj vražji virus?
To može biti budući problem pa znanost pomaže takvom organizmu “imunizacijom”. Najčešće cjepivima koja, neka više a neka manje, sadrže zagađene patogene, vražje proteinske forme u sebi kao i komadiće DNK.
Ti komadići su različiti od DNK ljudskog tkiva ili bakterije i sve bi to bilo “super” da nije dokazano da to ubrizgano DNK smeće može onda “aktivirati” određenu proteinsku formu ne bi li smeće počistila. Baš ono što rade enzimi ili što radi inteligentna bakterija Clostridium difficile.
Jasno, aktivnost svih tih proteinskih formi će sigurno proizvoditi i u organizam izbaciti toksine. I onda, uslijed „nečim ili ne zna se čime izazvane“ promjene DNK postupak zamjene starih stanica novima krene krivim putem.
I onda „dobijemo“, na primjer rak. Od spasonosnih antibiotika ili „pasterizacije“ i spasonosnih cjepiva ili „imunizacije“ došli smo do pojma „neizlječivih bolesti“.
I ako zaboravimo Pasteura barem na trenutak, jasno je da čovjek i svako biće ima zadatak i genetski je programiran da se može sam izboriti sa vražjom česticom u sebi bez obzira gdje je nastala. Dok je zdrav, ali to je puno teže ako je organizam degradiran pasterizacijom.
I nakon toliko godina medicinari su zaključili da antibiotike od sada treba što manje koristiti.
Dapače, dolaze nam „probiotici“, nove spasonosne Božje čestice koje sada unosimo u organizam da nam pomognu. Sada imamo i Božje i Vražje čestice u “istom obliku”, imamo dobre i loše bakterije, neke “pro” a neke “anti”.
Sve je to tako “cool”, jedino što mi uistinu vidimo je to da je “mala razlika” između dobra i zla. Dobra, Božja čestica zbog nečega pojma “autoimonog” postaje patogena kao sam Vrag. I tako je danas je ideja o besmrtnosti uglavnom postala kukanje zbog prirode samog života.
Za mnoge, to je tako nepravedno, sam Bog je nepravedan, priroda je nepravedna. Svemir je nepravedan prema ljudima. Pa zašto barem, ako već ne možemo postati besmrtni, ne bismo mogli biti zdravi dok živimo?
Zato se danas, puno znanstvenika bavi pitanjem, što je to što Božju česticu tjera da se bavi Vražjim poslom?
Jedan od najpoznatijih je George Merkl kojeg uspoređuju sa Teslom jer je iza sebe ostavio preko stotinu originalnih patenata. On kaže da je sve jedan te isti proces i jedan te isti posao.
Evo kako radi: „Svemir je plazma, beskonačno velik prostor napunjen energijom beskonačno velikog potencijala. To je slobodna energija i ona je beskonačno velika. I sve je u stalnom nastajanju i stalno se stvara novi prostor, novo vrijeme, nova materija, nova energija, novi život. Sve se stalno pokreće i sve je živo, i ništa ne umire, sve se stalno preobraća u nove i drugačije oblike.“
Jednom riječju, ne postoji nešto monomorfno, nešto što mi vidimo kao stabilan i nepromjenjiv oblik energije. A ono što tvrdi je vrlo slično fizikalnom zakonu o očuvanju energije.
On je, isto tako, jako puno istraživao protite i staru Bechampovu teoriju, zato jer je i sam Bechamp rekao sličnu stvar: “Ništa nije izgubljeno, ništa stvoreno… sve je transformirano. Ništa nije plijen smrti. Sve je plijen života.“
A imao je samo mikroskop, ta sprava je čudo.
Danas, pomoću njega svatko može jasno vidjeti sve forme i mikroorganizme u živoj krvi pod uvjetom da je podloga tamna. To su oblici proteina puno manji od “stanice”, pa su stoga i manji oblici života. Zaista, “najmanji oblici života” nisu naše stanice kako učimo u školama. Očigledno vidimo da nisu.
Bukvalno svaki čovjek može vidjeti kako izgledaju Božje čestice u njemu.
Još bolje, ako se premaz žive krvi ostavi na laboratorijskoj ploči dan ili dva, bukvalno se vidi kako mikroorganizmi izlaze iz eritrocita, te se vremenom mijenjaju i razgrađuju u „patološke“ vražje forme kako se proces truljenja odvija.
Bukvalno svaki čovjek može vidjeti što je to Vražje u njemu.
Ali, može se vidjeti i to, kada je truljenje ili razgradnja završena i kada ne postoji ništa više što bi te vražje čestice mogle pojesti, kako se one ponovo “razlože” te vrate u početni „živi oblik”.
Svaka od Boga “odmetnuta”, odnosno Vražja čestica na kraju poprimi svoj izvorni “živi” Božji oblik, ono što je Bechamp nazvao protitom, krajem i početkom života svih stanica, a onda i organa, tkiva, i bića. U suštini, na kraju, protiti pojedu sve od sebe stvoreno, i ponovo se rode. Baš kao Ouroboros, drevni simbol vječnog života, odnosno “zmija koja jede svoj rep”.
To je sasvim obrnuta paradigma od Pasteurovih monomorfnih vražjih bakterija. Dakle, prostim okom je vidljivo da su mikroorganizmi pleomorfni. A iz kuta medicine, jasno se vidi da naša krv nije sterilna već se u njoj odvija veoma složen proces metamorfoze mikroorganizama.
A kako je protite moguće pronaći u svakoj materiji, vodi i zraku jasno je da su oni sastavni dio svega što postoji. I uvijek su „živi“ čak i kad organizam koga čine “umre” oni ostaju živi.
Prava Božja čestica, čestica života.
Pa zašto onda protiti znaju biti nekad tako Vraški zločesti prema nama? I je li Bog “namjerno” ili “slučajno” zločest kako to Darwin tvrdi?
Na primjer, danas je dokazano da „kiselost“ odnosno vrijednost pH ljudskog tijela direktno ovisi o stupnju vibracije ili frekvenciji. Prosječna frekvencija ljudskog tijela je između 60 i 70 Hz, a kada frekvencija opada onda imunološki sustav “slabi”.
Izmjereno je da se, kada frekvencija tijela padne ispod 58 Hz, pojavljuju simptomi prehlade, na 55 Hz gljivica candida, na 42 Hz karcinom. Tako ispada da se svaka bolest javlja ovisno o frekvenciji tijela na kojoj će doći do razvoja određenog oblika vražjih čestica.
Vrag ima različite frekvencije i pojavljuje se u različitim oblicima.
Kada toksinima, npr. antibiotikom „zakiselimo“ organizam, frekvencija tijela pada, a iz Božje čestice protita se stvaraju najprije mali Vražići ili patogene bakterije, a kasnije, u još kiselijoj sredini dolazi do pojave većeg vraga, „transformacije vražićaka u gljivice“.
I što više antibiotika unesemo, tijelo će više tjelesne energije koncentrirati na čišćenje, a manje na probavljanje hrane koja će „truliti“ u želucu što će dodatno opteretiti organizam. Malo „pasterizacije“ je dovoljno da se Božja čestica počne baviti Vražjim poslom.
Bukvalno, kad frekvencija tijela padne na 58 Hz mi se počinjemo “razbolijevati”, a što ustvari znači “čistiti se od otrova”, kašljanjem, šmrcanjem, i drugim načinima. Kad dobijemo visoku temperaturu mi se znojimo, to znači da organizam radi svoj prirodan posao i da se frekvencija tijela povećava.
Tako se tijelo bori i čisti od otrova, pokušava „samoozdraviti“.
Jasno, što smo otrovaniji to je teže. Pa nam, usput, liječnik, da nam pomogne, propiše “napalm koktel”. Tako pobijemo sve živo što nam stvara unutarnju energiju i tako dodatno smanjimo frekvenciju. I logično je da je još teže “samoozdraviti”.
Frekvencija padne, temperatura padne, manje se znojimo i mislimo da smo odmah „ozdravili“.
Ali, smeće u našem organizmu “ostane” u obliku čvrstih tvorbi, nešto kao unutarnje košare za smeće s ovojnicom koja služi kao izolacijski materijal. Na primjer, polipi, čirevi, tumori i karcinomi. I ne daj Bože da izolacija popusti. Neda Bog, ali kako i izolacija treba energiju za svoj život, a koju uslijed nekog drugog toksičnog napada neće dobiti, u nekom trenutku vremena sigurno će popustiti.
A ispod 40 Hz nema pravog otpora, i tek kad mu se tako nešto u životu dogodi čovjek shvati da nije bilo baš dobro Boga se igrati i Vraga izazivati.
Bog je putio Vraga da odradi svoje.
A tu nije kraj.
Znanstvenici tvrde da postoje načini da se tijelo „izliječi“ od Vražjeg karcinoma. Na primjer, ubijanjem kanceroznih stanica jakim otrovom, ubijanjem vražje čestice unutar stanice; podizanjem frekvencije tako da tijelo samo ubije kanceroznu stanicu, i na kraju, umjetničkim preobraćanjem preobraćenog protita natrag u protit ili “vratiti dite materi“.
Dakle, najčešće se karcinom pokušava liječiti kemoterapijom i radijacijom kao metodama ubijanja stanica raka ili uzročnika raka, odnosno same vražje čestice unutar stanice. Ali tako dolazi do oštećenja velikog broja zdravih stanica i drastičnog pada imunološkog sustava.
Po pravilu, tako ubijemo i Boga i Vraga u sebi i u konačnici se opet u prah pretvorimo. Da se to “odgodi na neko vrijeme” neki liječe na način da specijalnim toksinima pokušavaju jačati otpornost podizanjem frekvencije tako da tijelo “samo” ubije kanceroznu stanicu
Zadnje opisani način borbe protiv karcinoma preobraćenjem je posebno zanimljiv. To je pitanje: “je li moguće izazvati obrnut proces?”, reći Bogu da nas pomiluje zbog naših grijeha i da se ne bavi vražjim poslom? Tako danas nastaju novi „inteligentni“ lijekovi kojima se upravo to misli postići. Nije jasno što će iz toga ispasti, ali može se pretpostaviti da će Božja čestica naći način kako da, usprkos inteligenciji, do kraja “obavi” svoj vražji posao ako je to naumila.
Kako god, prije ili kasnije, od nas, osim praha ostane i živa Božja čestica. Ona znači začetak nekog novog oblika života. Da bi se promjena događala potrebno je da nešto umre da bi se nešto rodilo.
Energija je očuvana, nije nestala.
Jasno je da “ti” patogeni poluživi mali vražićci virusi, koji se ne mogu razvijati van živog organizma, zbog svoje božje energije, “postoje” i kad se ne razvijaju u druge forme. A kad je tako, onda je sigurno da će se “uvijek” prenositi, npr. s jednog čovjeka ili živog bića na drugo, bez obzira o kojem se biću radi.
Kako na početku, tako i sada.
A tu nastaje dodatni problem za živa bića. Ako tijelo u koje “uđe” vibrira na niskoj frekvenciji oni će moći nastaviti svoj vražji posao i nastaviti se dijeliti. Ali ako tijelo vibrira na prirodnoj frekvenciji oni će se kad uđu prirodnim procesom razgraditi i od njih će ostati samo protiti.
Tako svaki život funkcionira, ušao Vražić i postao Božić.
Zaista ne treba i ne može se negirati stvarnost samo zato da bi se ispalo super-inteligentnima.
Pa postoje i drugi teži poremećaji koji se dogode radi vražjeg posla kojeg obavlja Božja čestica. Na primjer, takozvane “autoimune bolesti” ili bolesti poremećaja otpornosti. To je ono kad naš organizam krivo zaključuje što je “neprijatelj” a što “prijatelj” pa zaključi da je “sam sebi neprijatelj”.
Stvarno je teško vjerovati da je uzrok drastičnom povećanju takvih poremećaja prirodna evolucija. Prije bi bilo da je problem kojeg smo sami izazvali. Pa evo što neki znanstvenici kažu zašto se to događa i zašto toga ima sve više i više?
Dakle, virusi su ustvari neživi proteinski dijelovi RNK i DNK koji nastaju „raspadanjem“ stanica i mikroorganizama. I može ih se pronaći uvijek kad se taj proces događa.
Što je „kiseliji“ organizam događa se više raspadanja i proizvede se više ostataka ili proteinskih djelića, u takvom organizmu može se pronaći više virusa.
A kako su „neživi“ ne razmnožavaju se, već se ponašaju kao „paraziti“ i opstaju na račun stanica na koje se prikače. Jasno je da Vrag oduvijek “čuči” u svakom čovjeku pa se postavlja pitanje kako se i zašto liječiti od nečega takvoga kad to predstavlja ono što čovjek je?
Naravno, zato kad imamo prehladu ili neku drugu „virozu“ jedini način izlječenje je da ona „prođe sama od sebe“ pa je najbolje podići vibraciju tijela i stvoriti veću imunost ili otpornost. Treba se “očistiti“, iskašljati se, išmrcati se, iznojiti se ili povratiti.
To je neminovna i nužna posljedica reakcije na trovanje.
Znanstvenici takvo trovanje kao prirodni proces pokušavaju “eliminirati” na umjetan način, kroz imunizaciju. Najčešće se to radi kad smo jako “mladi” jer se tada otpornost organizma stvara i modificira i još nije narušena prirodna vibracija tijela.
Teoretski, kako znanstvenici kažu, izlaganjem tijela „neopasnoj“ Vražjoj čestici jer smo joj “oduzeli” vražja svojstva koja uzrokuju bolest, mi pripremamo naš obrambeni sustav na svaki kasniji doticaj s takvom vražjom česticom, nadajući se da će naš organizam tako naučiti kako se od Vraga obraniti.
Cjepivo treba “natjerati” naš organizam da zapamti i prepozna vražji oblik i frekvenciju, pa će onda natjerati tijelo da se protiv njega bori stvarajući “antitijela” koji će uništiti taj oblik.
Ipak, to ne radi baš onako kako mi želimo.
Prvo, nije cjepivo koje glumi virus isto što i prirodni virus. Osim toga, cjepiva obično uz modificiranu Vražju česticu koja je kao uzročnik neke bolesti sadrže i druge toksine ili dijelove proteina omotača takvih čestica. Postoje „živa a oslabljena“ i „neživa“ cjepiva.
I jedna i druga ustvari sadrže vražje čestice pasterizirane smrtonosnom temperaturom ili/i genetski umjetno modificirane. Promijeni im se frekvencija vibracije.
Imunizacijom naš organizam želimo pripremiti da prepozna baš tu vibraciju i to “ubacimo” u tijelo. Bez obzira što to nije isti DNK ili ista vibracija originala i bez obzira što se frekvencije mijenjaju. I onda očekujemo rezultat te buduće „demo igre“ s našim Božjim česticama i otpornošću.
Molimo Boga u nama da nam se smiluje pa da sve bude OK. Ako ne, to bilježimo kao manje, veće, srednje ili teže otrovne „nuspojave“. Statički, kao da se promjena dogodila samo u tom trenutku i to je to. Ali, promjena vječna jest.
Uzrok postoji i biti će posljedica. Igranje sa pogađanjem točne vibracije može i izaziva takozvane „autoimune bolesti” koje se deklariraju kao nuspojave imunizacije. Te su bolesti, po definiciji, izazvane uslijed pretjerane reakcije obrambenog sustava protiv tvari, organizama i tkiva normalno prisutnih u tijelu, obično “nepoznatog” uzroka.
A teško je priznati pogrešku, jer tu ima puno ljudske sujete i želje za moći, baš kao što je stotinama godina bio slučaj sa antibioticima.
Ipak, stručnjaci stidljivo napominju da je većina takvih bolesti uzrokovane odmicanjem čovjeka od prirode. Naravno, niti umjetna pasterizacija a niti umjetna imunizacija nije prirodni proces svojstven ljudskom organizmu.
Na primjer, zbog toga znamo da se cjepiva ne smiju davati ako postoji „preosjetljivost“ organizma na komponente cjepiva i ne smiju se davati trudnicama i osobama s oslabljenim imunitetom, akutnim „kiselim“ bolesnicima i osobama sa visokom temperaturom, odnosno onima koji su u procesu prirodnog čišćenja na putu ozdravljenja. Pa se ipak, zbog “više ideje” i bez prave kontrole to čini.
Mnogi s razlogom postavljaju i druga moralna pitanja, naprimjer, zašto ih onda davati i onima koji su zdravi? Jer, što će kratkoročno a što dugoročno učiniti Božja čestica pitanje je tad?
Hoće li reći, eto izazivaš Vraga, pa nek’ te Vrag i odnese, ili će reći, ma sve je u redu, namjeravaš ubiti Boga u sebi ali nema veze, ja ti sve to opraštam.
Zar nije to pravi opis Boga? I opis istočnog grijeha? I opis Božjeg milosrđa?
Ne zna se što će točno i zašto Bog učiniti? Amen. A čak i sama procjena Božje odluke danas izgleda drugačije nego prije. Sad se jasno vidi da cjepivo možda pruža a možda ne pruža imunitet, ovisi sve o milosrđu Božje čestice.
Cijelo to “uprizorenje” je počelo sa Pasteurom, pivarom, a koji je sam, na samrti rekao da nije bio u pravu kada je vjerovao da patogene klice uzrokuju bolesti kod ljudi.
Ali on je već bio “odradio” svoju povijesnu rolu, on je kuhajući pivo pružio rješenje za čovjekovu želju za besmrtnosti. Dao je za pravo svima onima koji su tvrdili da je za sve vražje stvari koje im se događaju kriv netko drugi a ne oni sami.
Danas, za razliku od tada, iz dokaza teorije kvantne fizike znamo da je ono što vidimo onakvo kakvo nam se čini da u stvari je. Pa onda možemo i vjerovati da božje čestice možemo vidjeti kao oblik bakterije, gljivice ili viruse. Isto tako možemo ih vidjeti kao „zdrave“ ili „vraški patogene“.
I nitko nikada nije dokazao da su ili jedni ili drugi u pravu. Jer to se ne može dokazati kad svaki čovjek stvarnost može opaziti samo svojim očima i ušima. Tako stvarnost svakome od nas različito izgleda.
Tu bilo kakve dogme, znanstvene, vjerske ili ateističke ne vrijede. Stvar je onakva kako je mi kao bića, svaki za sebe vidimo.
I da se vratim na početak.
Oni koji vjeruju da je sve što postoji Bog stvorio, pa i prah, i koji vjeruju da će sve dogoditi baš onako kako on odluči, korištenje antibiotika i imunizacija postavlja pitanje njihove stvarne vjere.
Ako je Bog stvorio čovjeka i sve živo i neživo onda je to stvorio sa svrhom pa to savršeno Božje djelo nije “pametno” mijenjati. Ako je Bog život, onda je On svuda i u svemu, pa i u toj maloj sićušnoj mikro vražjoj čestici.
Oni koji vjeruju u „veliki energetski prasak odjednom sam po sebi“, vjeruju da je početni prah od koga je nastao život, evolucijom, sadržavao barem jednu česticu života i da je sve dalje stvar evolucije vrsta i oblika života.
Ipak, evolucija se nije mogla događati ako se radi o svijetu monomorfnih, tj. nepromjenjivih oblika. Pa i sama „teorija velikog praska“ kaže da se prasak dogodio i sve se promijenilo, jedni oblici u druge.
I jedni i drugi bi mogli razumjeti da po zakonima Svemira, sukladno našoj logici, svaki uzrok sigurno ima posljedicu samo ona zbog vječnosti promjene nije nikad ista. Dakle, i jednima i drugima je valjda jasno da ne postoji niti će postojati univerzalni “lijek za besmrtnost”.
Zato je znanstvenicima, kemičarima i biolozima dovoljno postaviti nekoliko “znanstvenih” pitanja.
Recimo, što sa teorijom relativnosti koja kaže da su promjene posljedica kontinuiteta odnosa brzine i mase u prostoru, odnosno da je sve i stalno relativno i voljom bića “ne-determinirano”. Doslovno, stalna promjena svakom životu pruža bezbroj mogućih izbora i bezbroj puta bezbroj mogućih ishoda.
To je bezbroj puta bezbroj puta bezbroj “mogućih istina”.
To je “trodimenzionalno“, karakteristika prostora kojeg opažamo. Pa kako je onda moguće da je nešto sigurno baš tako kad se pod znanost nudi jednodimenzionalna, linearna i pravocrtna stvarnost koja rezultira istom takvom istinom? Nije moguće da postoji samo jedan mogući izbor s jednim mogućim ishodom.
Ili, što sa kvantnom teorijom koja dokazuje da je „istina u očima promatrača“.
Odnosno, da svatko vidi mikroorganizme na svoj jedinstven način, netko kao bakteriju, netko kao gljivicu a netko kao virus, netko kao vražju a netko kao božju stvar.
Dakle, kako baš neki “znaju” da će isti uzrok kod različitih ljudi prouzročiti isti rezultat, pa će, na primjer, neki antibiotik ili cjepivo riješiti taj problem jednako? Zaista, kao ni vi, a niti ja, oni ne znaju i ne mogu znati, nadaju se i mole božju česticu da su u pravu samo to neće priznati.
Možda će, na kraju, kao i Pasteur, kad shvate da je Vrag odnio njihovu šalu priznati pogreške, ali tada će već biti kasno, a mnogi će zaključiti, život je kratak, što me briga što će biti kad me ne bude bilo. I bez obzira tko u što ili čemu vjeruje, problem je što ni to nitko nikada nije, niti može dokazati.
A to otvara niz drugih pitanja. Jedno je očigledno, ljudi se drugačije ponašaju kad se radi o istim ili sličnim problemima.
Zašto „privatni“ liječnik koji propisuje inhibitore protonske pumpe kao otrove za liječenje probavnih bolesti ili brufene ili nesteroidne antireumatike kao otrove protiv bolova i temperature istovremeno propisuje uzimanje „probiotika“ kao novog spasonosnog rješenja, dok“ državni“ liječnik to ne propisuje?
Zna li privatni liječnik nešto više od državnog? Nevažno, to nije pravi uzrok njihovog odlučivanja i ponašanja. Znaju oni a i vi zašto.
Ili, zašto se antibiotici i cjepiva mogu dobiti samo „na recept“ dok probiotike možete kupiti bez ikakvog ograničenja? Ili, zašto smo “mi stariji” trovani samo sa dva tri cjepiva dok se “mladi” truju sa njih 40? Možda zbog prirodne “ubrzane” evolucije?
Čak i Darwin bi se prekrstio.
A pitanje za sve nas ljude koji za sebe kažemo da smo najinteligentnija bića na Zemlji čija “mudrost” jača vremenom kroz iskustvo pokušaja i promašaja tj. pogrešaka je: “je li moguće da je to što mislimo da znamo baš tako?”
Pa očigledno, ta mala sićušna Božja čestica je najstarija, najiskusnija i prema tome najmudrija. Ustvari, kako je ona prije svega evolutivnog života ona oduvijek i zauvijek sve zna i razumije. Zato ju je nemoguće „nad pametovati“.
Bez obzira što tko vjerovao, to je čestica po kojoj je sve stvoreno i po kojoj se sve stvara, nešto najinteligentnije što samo po sebi postoji.
Ta mala sveznajuća sićušna čestica je ono što mi zovemo život i dio je svega pa i nas ljudi, bez obzira sišla ona među nas po duhu svetom ili se raspršila u prostoru eksplozijom i velikim praskom, bez obzira nazvali mi nju protit ili kvant, informacija ili svjetlost, božjom ili vražjom i na kraju dobrom ili lošom bakterijom. I kakva nam je to logika koja zaključuje da je moguće liječiti se ubijajući se?
Mi kao mi ćemo zasigurno umrijeti, prije ili kasnije i uvijek zbog nečega. Možemo za to okriviti klice u prirodi, na primjer gljive ludare, bakterije, viruse ili koronu.
Ali to je samo izgovor. Vidite da nisu svi “doživjeli” tu vražju Coronu jednako pogubno. Najviše pogubno su je doživjeti oni koji su na neki način bili “prokisli”, što zbog prirodnog vremenskog principa starenja, a bome i božanske pomoći „pasterizacije“ i „imunizacije“.
Ja vjerujem da se ne treba igrati Vragom, ni prije 100 godina, ni danas ni za 100 godina. On samo mijenja svoj oblik i pojavnost i sigurno je da će se opet negdje pojaviti neka nova inteligentna vražja čestica, zbog principa života, zakona akcije i reakcije.
Pa da pitate Pasteura kako bi je nazvao, on bi ju, kao profesionalno deformiran pivar, nazvao Corona, Heineken, Bavaria ili možda Žuja. U stvari, svejedno je kako ju nazovemo, takva vražja čestica već postoji i čuči u nekome od nas, ima svoje ime i prezime samo to još nije otkriveno. Zato se kaže Žuja je zakon!
Dragi moji, ovaj tekst nije napisan zbog straha od, recimo vražje nežive, Corone. Čak nije napisan niti zato što medicina “ne zna zašto i kako” ali tvrdi da sam “zdravstveno poremećen”. Ne onako kako ste pomislili već zato što kod mene postoje određeni poremećaji metabolizma?
Napisan je iz razloga što sam osobno, svojim očima pod mikroskopom na tamnoj podlozi vidio kako i što Božja čestica radi. To sam želio vidjeti i to sam učinio.
I vjerujte mi, kad usporedim sliku žive krvi moga djeteta i sliku moje žive krvi vidi se velika razlika. Mikroorganizmi se u njegovoj “bistroj” krvi vide kao lijepi i pravilni oblici, a u mojoj gotovo da se i ne vide od gustih i neprovidnih mrlja svakakvih oblika.
Njegova krv nije ni iz blizu toliko zatrovana.
I znam da to u ovom trenutku znači da Vrag još nije došao, ali polako dolazi po svoje. Što zbog Božje volje i prirode života, što zbog naših otrovnih božanskih lijekova i naših drugih vražićaka, na primjer iz duhanskog dima ili „pasterizirane“ hrane i pića.
Ali eto, imam sreće jer još uvijek vibriram dobro i pH krvi je na vrlo dobroj vrijednosti kako kaže „pravi“ medicinski nalaz. Vjerujem da još uvijek dobro vibriram zato što ne koristim sve moguće i nemoguće propisivane lijekove dulje vrijeme, a vjerojatno i zato što se u mladosti nisam cijepio 40 puta. I što nisam trčao kod liječnika kad bih počeo kašljati ili bih dobio proljev i malo povišenu temperaturu.
A i zbog toga što sam barem nešto malo naučio, a još važnije shvatio i najvažnije prihvatio. Barem tako vjerujem.
Život je malo božji dar, malo vražje djelo, ili u sredini dobra i zla. Zato i zbog toga život jednog bića ne može trajati zauvijek.
O tome u slijedećem članku. Živi i zdravi bili,
vaš Galvanizator.
U SERIJALU “MUTO”
Leave a Reply