Kome je namijenjen Galvanoblog?
Odgovor je jednostavan, svima vama koji postojite i živite u stvarnosti u prostoru i vremenu u kojem živim i ja.

No koji je razlog da ja činim to što činim?

Pa evo, postoji vječnost pitanja i odgovora. Na primjer, tko smo uistinu svi mi? Što je izvjesno da jesmo? Koji je smisao toga da uopće postojimo?

Da bismo razumjeli smisao nečega moramo razumjeti što to “je” u stvarnosti. Dakle, nije zagonetka tko sam ja ili vi nego je zagonetka što sam ja ili vi da činimo to što činimo.

I ima raznih znanstvenih definicija, a najčešće se opisujemo kao misaono, društveno, duhovno i prirodno biće.

Dakle, bića kao što smo mi su bića koja su ustrojena kao čovjek.

Filozofi to nazivaju bitkom. Na primjer, ona bića koja su ustrojena “kao” medvjed imaju bitak medvjeda. Dakle, bitak određuje karakteristike nekog bića, govori o tome što biće “je”.

Bića različitog bitka različito žive u stvarnosti, različito opažaju stvarnost i različito razumijevaju događaje u stvarnosti.

Za čovjeka kažemo da djeluje svojevoljno, ali različito, odnosno na temelju vlastitog opažaja ili doživljaja koji može biti svjestan ili nesvjestan. To se naziva psiha. Psiha je stanje čovjeka, cjelina sadržaja, jedan od temelja njegove svijesti, a odražava u emocijama, dakle onome što je čovjeku važno.

Dakle, čovjek kao biće po svom bitku svjesno ili nesvjesno reagira na događaje što kod njega izaziva emocije ili osjećaje. Ali, svaki čovjek doživljava stvarnost različito, jer je svaki čovjek original za sebe i njegov se opažaj stvarnosti razlikuje od opažaja stvarnosti drugog čovjeka.

Originalnost, odnosno jedinstvenost je karakteristika svakog živog bića. Čovjeka, medvjeda, psa, čak i svake biljke. Osim amebe, naravno. Vi ste jedinstveni, ja sam jedinstven, medo Čedo je jedinstveno biće.

A bez obzira na to niti vi možete pročitati neku objavu mede Čede niti je moj blog namijenjen biću kojeg pojmimo kao medo Čedo. Dakle, što to mene razlikuje od mede Čede a ne razlikuje od nekog od nekog od vas čije objave ponekad pročitam?

Očigledno je razlog što biće po svom bitku različito opaža, shvaća i po tome živi u stvarnosti. Filozofi bi to definirali kao svijest o stvarnosti.

Tako je svijest čovjeka u psihi čovjeka.

Po definiciji svijest je sposobnost razmišljanja i rasuđivanja o svijetu koji nas okružuje uz doživljavanje sebe i okoline kao i razumijevanje o postojanju vlastite svijesti. A ja bih rekao da svjesnost samo znači mogućnost opažaja stvarnosti, odnosno budnost.

To bi značilo da je različita svjesnost karakteristika bitka a ne pojedinog bića, a subjektivni opažaj ili doživljaj stvarnosti ovisi o karakteristikama bića uključujući i stanje nesvjesnosti.

Na primjer, stanje uma. što je, po ljudskoj definiciji, kombinacija misli, percepcije, pamćenja, emocija, volje i mašte, uključujući i sve nesvjesno.

No, ni stanje uma, kao stanje bića, ne može do kraja objasniti razlike u moći među živim bićima.

Na primjer, neke životinje razmišljaju na način svojstven ljudima, imaju matematičku ili logičku sposobnost i kapacitet za snalaženje u prostoru pomoću prirodnih obilježja kao i ljudi. Ali nisu ljudi, najmoćnija bića na ovoj našoj planeti.

Ljudi koji su se bavili takvim istraživanjima kažu, da u ovom trenutku razvoja, mutacije ili čega već, čovjeka od životinja razlikuje nekoliko spoznajnih vještina. Dakle, nekoliko vještina shvaćanja stvarnosti.

Evo kojih:

• LOGIKA koju čovjek koristi za kombiniranje i re-kombiniranje različitih vrsta informacija i znanja kako bi stekao bolje razumijevanje stvarnosti.

• INTELIGENCIJA koja mu služi za primjenjivanje istog pravila ili korištenje rješenja jednog problema za drugi i za nove situacije.

• APSTRAKCIJA koja mu služi za stvaranje jednostavno razumljivih  i reprezentativnih simbola, tj. omogućuje mu međusobnu komunikaciju.

• SVIJEST O SEBI mu pomaže da odvoji razmišljanje od prirodnog nagona bića.

U načelu, čovjek je svjestan sebe kao jednog bića i svojih sposobnosti kao čovjeka.

I tako je čovjek zahvaljujući spoznajnim vještima razvio znanost koja se temelji na istraživanju, tumačenju i logičkom pojašnjavanju onoga što je zaključio da je činjenica, koristeći vlastitu inteligenciju i apstraktnost u komunikaciji s drugim ljudima.

No logička činjenica nije isto što i istina jer subjektivnost i ograničenost opažaja stvarnosti to ne dozvoljavaju. Tako jedan čovjek, npr. znanstvenik, proglasi neku činjenicu kao pretpostavku svoje teorije.

Naravno, ne tvrdi se da je činjenica nužno istina, već tijekom razvijanja teorije razvija teoreme ili poučke koje dokazuje kao tvrdnje. Dok tvrdnje nizu dokazane dotle se one smatraju hipotezama, tj. objašnjenjima ili razumnim pretpostavkama, odnosno izvjesno je da “je”.

U suštini: “to je vjerojatno tako pa idem utvrditi zašto, razumom pretpostavim da je zato i ako to logikom dokažem, eto teorije zašto je to vjerojatno tako. I tako mic po mic, hipoteza, teorija, logika, dokaz, nova hipoteza, teorija, logika …., a onda, kad je čovjek skoro siguran da je baš tako, naknadno se utvrdi da to nije baš tako.

Znanost je uistinu samo teorija o zašto ograničena na uske okvire istraživanja. A čak i znanje dobiveno iz znanosti nije dovoljno za spoznaju drugog čovjeka jer treba moći povezivati sve te nove hipoteze, teorije i tvrdnje.

Za to treba inteligencija, odnosno sposobnost snalaženja u novim okolnostima. A inteligencija je potencijal i nije potpuno razvijena sposobnost, Zato se inteligencija kao potencijalna spoznajna vještina razlikuje od bića do bića, od čovjeka od čovjeka.

No jesu li ti alati, odnosno karakteristike, npr. um, inteligencija, logika pojedinog bića uistinu ono može objasniti čovjeku smisao postojanja kad uistinu ne mogu odgovoriti na pitanje “zašto”?.

Naravno da nisu.

Ljudi po svom bitku uvjerenje poistovjećuju s tvrdnjom, jer vlastito uvjerenje iznosi “očekivanje” za koje se pretpostavlja da je istinito. To čine i u slučajevima kad se to “ne može” nikako praktički provjeriti, npr. vjera u postojanje anđela. Očito, uvjerenje nije uvijek rezultat logikom dokazane činjenice.

Uvjerenje “u nešto” je rezultat vjerovanja da je “to nešto” istinito. A to nije stvar logike, ono je povezano sa “duhovnošću” što je unutarnji princip bića.

Taj dio nazivamo duša, zato za “pravog” čovjeka kažemo da je “čovjek s dušom“. A samo vjerovanje je jedan od važnijih principa “bitka” čovjeka. Sve zbog emocija ili osjećaja.

Uzmimo na primjer jednu dubokoumnu pretpostavku: “želim biti sretan ali nemam volje učiniti to što bih trebao da bih sretan bio”.

Poznato, zar ne?

I svatko bi rekao, tvoja volja, tvoj izbor, u čemu je problem, napravi to i “budi sretan”. Pa kao čovjek imaš sposobnost svjesno upravljati svojim ponašanjem u postizanju svog cilja. Dakle, želja sama po sebi nije dovoljna, „biti sretan“ treba definirati kao nešto važno u životu, kao cilj koji pruža smislen i svrsishodan motiv.

I sve bi bilo tako jednostavno da čovjek ne posjeduje logiku kojom pokušava zaključiti mogu li ja to, odnosno imam li ja moć to u stvarnosti učiniti? Ali moć, po definiciji, nije isto što i mogućnost, moć samo pruža mogućnost.

Moć je potencijal kojeg svako živo biće po svom bitku posjeduje, služi za provođenje volje, pa čak i usprkos postojećim otporima i bez obzira na osnove na kojima vjerojatnost provođenja počiva.

Mogućnost je ipak nešto drugačija jer ne ovisi samo o moći čovjeka već i o drugim moćima. Ishod je zbog kauzalnosti apstraktan i zbog relativnosti uvijek drugačiji od očekivanog.

Dakle, daj se više čovječe odluči.

I zaista, jedan od ključnih elemenata je vjerovanje u sebe, pa tako i svoju moć a njegova sreća, emocija, to što je njemu važno, posljedica njegovih voljnih odluka.

Samo to treba spoznati.

Zato je ovaj zasto.blog namijenjen svima vama.

Možda čitajući moje umotvorine “uhvatite” neku važnu pretpostavku za vaše zaključivanje i donošenje nekog suda. Možda spoznate nešto važno, nešto što će vam pomoći u vašim životnim odlukama.

Ako ništa drugo, možda vam bude “zanimljivo“. To bi samo značilo da ste budni, a to je jako važno.

Vaš Galvanizator.