Možemo biti mala Švicarska.
To često možemo čuti, od naših političara kad daju obećanja, pa sve do izjava u prijateljskim razgovorima u lokalnim restoranima.
Imamo ovo, imamo ono, možemo to itd. Ok, pa, kako to?
Kad sam pohađao prva dva razreda srednje škole imali smo obaveznu praksu. Tako su nas na praksu slali u lokalnu tvornicu alata gdje je moj otac radio. Inače, on je kovinotokar.
Kovinu, tj. metal se tokarilo na tokarilici, dakle, obrađivalo za neku svrhu i po zadanim mjerama. Proces obrade je išao, otprilike, “zategni”, “obradi”, “skini”, “izmjeri”, “zategni”, “popravi”. Dva ili tri puta i to je bilo to.
On je bio „pravi majstor“, a pravi majstor ima sljedeće karakteristike: “strpljenje”, “oštro oko” i “mirnu ruku”. Na kraju vjerojatno i “proširene vene”.
Pravi majstor je bio onaj čovjek za koga su govorili da je “rođen za to“, a to kako se baš on “rodio za to” ni dan danas nije jasno. Inače, tokarilica na kojoj je radio bila je stara skoro koliko i on sam. Precizni šubler, hrvatski „pomično mjerilo“, bilo mu je uvijek pri ruci. Mjerilo je preciznost od jedne desetinke milimetra.
Objašnjavao mi je svoj posao, jer, to je bio smisao školske prakse, naučiti i shvatiti kako se nešto radi. I dobro se sjećam jedne lekcije.
Dok sam gledao kako i što radi, kaže on meni: “vidiš sine, u ovom poslu je najvažnija preciznost. Ovaj tu komad željeza mora se istokariti na točnost od najmanje stotinke milimetra“.
On onda još nadoda: „a ovi mladi tokari tokare na milimetar, što je sto puta manja točnost, a vidiš i sam, dok on istokari jedan, ja istokarim tri takva komada željeza.“
Mladi tokari su imali isto takav šubler koji je mjerio na desetinku, jer takve je tvornica nabavila. Naravno, morao sam provjeriti njegovu samohvalu.
A kad sam ga upitao kako to da on može tokariti s tolikom preciznošću a drugi ne, on je odgovorio: “zato što sam ja majstor, a ovi su kovinotokari.”
Zaista, moj otac je išao na razna državna natjecanja i uistinu je bio među najboljima jer je “tokario na stotinku”. Bila je to tada jako velika točnost.
On je davno otišao u mirovinu. S njim i njegove starije kolege, a nepreciznost i netočnost je vremenom obuzela sve u tvornici, odozgo prema dolje i obrnuto. Tako je poznata alatnica, a i tvornica otišla u „mirovinu“, kao i druge tvornice u Lijepoj Našoj.
I tako, kad vidite današnji „majstorluk“, zaključak je jednostavan.
Mi ovakvi kakvi jesmo nikada nećemo biti kao Švicarska jer Švicarci su poznati po svojoj preciznosti, točnosti i neprihvaćanju odstupanja.
Na toj vrijednosti gradili su svoje društvo. Uznemiri ih činjenica da samo 87.5% državnih vlakova dolazi u okviru tri dozvoljene minute kašnjenja, budući da bi ciljani postotak trebao biti 89%.
Švicarska nije jedina zemlja u kojoj je točnost vrijednost, ima ih još, npr. u Japanu je dozvoljeno kašnjenje vlakova svega 36 sekundi. U Hrvatskoj vlakovi na godinu kasne jednu godinu. I sve je gore, tako da ne mogu dočekati kad će se Hrvatske željeznice napokon „umiroviti“.
Iako preciznost nije isto što i točnost, preciznost u radu osigurava točnost izrade. Ta dva pojma definiraju “kvalitetu”.
Majstorstvo, tj. preciznost i točnost nije važno samo u proizvodnji, to vrijedi i za sve ostalo pa i za politiku i upravljanje. Nasuprot, pomak znači odstupanje.
I dok god „odstupamo u mjerenju“ nećemo imati „mjerenje odstupanja“. Naime „pomično mjerilo“ nije „mjerilo koje se pomiče“, već „mjerilo koje mjeri pomak“.
Dakle, da primijenimo današnja „društvena pomična mjerila“ moj tata ne bio samo vrhunski majstor, on bi bio „doktor“. Zbog toga je on tada bio cijenjen više nego većina „doktora“ sada.
I to je jedan od glavnih razloga zašto nikada nećemo biti Švicarska, takve vrijednosti predstavljaju obični labuđi pjev.
Na primjer, toliko potrošenih milijardi, a imamo “takvo” stanje u Hrvatskim željeznicama.
To je zato što mi pomičnim mjerilom mjerimo koliko nam „treba para“, a ne koliko smo se „pomaknuli s tolikim novcem“. Tako ispada da mi ne znamo čemu koristi šubler, obični alat za mjerenje.
Još vjerojatnije je da “nemamo dobre mjere”.
Vaš Galvanizator.
Leave a Reply