Svi oni koji se bave nekim menadžerskim poslom ili rade u nekoj tvrtci gdje se mjere rezultati rada čuli su za popularan izraz KPI. Obzirom da su hrvati prihvatili većinu međunarodnih standarda tako se i taj pojam ukorijenio u svakodnevnom žargonu.
Međutim, ne razumiju baš svi koji bi trebali što taj pojam znači.
Prevedeno s engleskog jezika KPI ili „Key Performance Indicator“ bi bukvalno značio ključni pokazatelj izvedbe (performansa), ali su ga Hrvati, po običaju, preveli onako kako im se čini da je najispravnije u duhu hrvatskog jezika. To je kod nas skraćenica od pojma „Kaj pak izvode“.
Pa, jesi si odredio KiPiAj? To je često pitanje koje direktor postavi svom do-direktoru, onda on to isto pitanje postavi svom do-direktoru. I tako se to pitanje postavlja dok ne dođe do zadnjega u lancu, običnog radnika koji, recimo, montira građevinsku skelu.
A on se onda pita, „kaj pak izvode“ ovi gore? I sva istraživanja pokazuju da taj izraz danas u velikoj mjeri utječe na psihičko stanje jednog Hrvata.
Za primjer, ovo je link na jedan dobar i koristan članak oko toga “KAJ PAK IZVODE” u našem javnom zdravstvu. http://www.poslovnaucinkovitost.eu/images/uploads/KPI-evi_u_zdravstvu.pdf
Da ne bi bilo zabune na skeli, u uvodu članka autor objašnjava što su to KPI i kako su definirani u zdravstvenom sustavu Republike Hrvatske. Izvod: “kao dio reformi sustava ugovaranja i plaćanja primarne zdravstvene zaštite (2013. godine) i bolničke zdravstvene zaštite (2015. godine), HZZO je predstavio i uveo „pokazatelje“ na temelju kojih su po prvi put ugovoreni pružatelji zdravstvenih usluga dobili mogućnost stjecanja dodatnih prihoda. Pružatelji zdravstvene zaštite mogu ostvariti dodatna novčana sredstva prema prethodno definiranim kriterijima, jednakima za sve pružatelje unutar iste kategorije.“
Kakav veličanstven naziv za jednu reformu. A to “kaj pak izvode” su ovi „pokazatelji“ kako ih naziva autor članka. Inače, pokazatelji služe, sama riječ kaže, da pokažu nešto. Da se izmjeri i pokaže učinkovitost ili uspješnost obavljanja nekakvih aktivnosti ili radnji.
U ovom slučaju radi se o obavljanju posla u sustavu zdravstva, pa se autor članka kad ovo pročita pita logično pitanje: „što je zapravo uspješnost poslovanja u javnom zdravstvu?” Jer, ako to nije jasno kako onda uopće “mjeriti” tu uspješnost?
Autor zatim objašnjava što bi uspješnost javnog zdravtva po njegovom mišljenju trebala značiti, dakle: “U pravilu, uz iznimku privatnih pružatelja zdravstvene zaštite, uspješnost javnog zdravstva ni u kojem pogledu se ne veže za profitabilnost kao temeljnu definiciju uspješnosti, već se ona nalazi u postizanju temeljnih ciljeva većine javnih zdravstvenih sustava, tj. pružanju što dostupnije i kvalitetnije zdravstvene zaštite.”
Očigledno je analizirajući pokazatelje u javnom zdravstvu došao do zaključka da se ne može uspješnost zdravstva mjeriti samo na način “koliko para toliko muzike”.
Autor kao jedan od razloga istoga navodi i slijedeće: „Ono što je zasad također karakteristično za odabir KPI na bilo kojoj razini u hrvatskom zdravstvenom sustavu jest i to da ih gotovo isključivo definiraju upravljači (zdravstvena administracija ili menadžment ustanova), a vrlo rijetko se primjećuje bilo kakva mogućnost uključivanja samih korisnika sustava (građana/pacijenata)“.
Jesmo li ovo dobro razumjeli?
Nadam se, ja jesam. Dakle, svi smo mi u tom sustavu, ono kako se kaže, obični pacijenti.
Autor članka je, kako bi se reklo „politički korektno“ opisao to „kaj pak izvode“. Iako, tko pita mene, običnog “pacijenta bolesnika” što je meni važno ja ću ipak, kao i uvijek, to obraditi malo više „narodski“.
Jer, po onome što sam iščitao iz uvoda članka, sve se svodi na to koliko će se dodatnih novaca nekome dati bez obzira na to kakvu će uslugu pružiti onima koji istu plaćaju. A sve se to plaća kroz doprinose za javno zdravstvo koje se još popularno zove „porez na plaću“.
I može se postaviti i pitanje čemu uopće služi javno zdravstvo? Eto zašto u Hrvata KPI znači Kaj pak izvode.
Da bi se shvatilo kako je autor došao do tih spoznaja opisanih u uvodu članka potrebno je pročitati cijeli članak. Da ne bih ostao samo na zaključku, evo jednog od primjera tih HZZO „pokazatelja“, preuzeto iz članka u obliku tablice.
U tablici iznad se to kaj pak izvode u HZZO-u naziva „pokazatelj učinkovitosti“, a u ovom se primjeru radi o zdravstvenoj zaštiti predškolske djece.
Dakle, godišnja vrijednost standardnog tima, pedijatar i medicinska sestra ili tzv. mogući prihod iznosi malo više od pola milijuna kuna godišnje. To su javni novci koje isplaćuje HZZO jednoj pedijatrijskoj ordinaciji koja može imati od 715 do 1190 pacijenata ili djece.
Novci se dobivaju za hladni pogon, glavarinu, DTP, KPI, QI i dodatne usluge. Naravno, tu ne ulaze njihove plaće.
Hladni pogon, tj. troškovi ordinacije je fiksno određen na iznos od 212.347,00 kn godišnje. Glavarina se plaća po broju pacijenata, tj. djece u iznosu od 122,52 kn za djecu do 7 godina i 46,53 za stariju djecu do 14 godina. Standardan broj pacijenata je 950 pa to iznosi oko 116.393,47 kn godišnje.
DTP znači dijagnostičko terapeutske pretrage, ono što pedijatri stvarno rade. Ordinacija ima pravo na novce za DTP u iznosu od 110-130% glavarine. Formula je 52 kn*koeficijent koji je dodijeljen određenom postupku (npr. pregled ili injekcija), to je do 128.032,82 kn godišnje.
Uglavnom to su više manje fiksne naknade za rad jednog pedijatra i jedne medicinske sestre, a razlika u naknadi od ordinacije do ordinacije je uglavnom u “broju pacijenata.”
Mogu se još dobiti novci za tzv. dodatne usluge (savjetovališta, sudjelovanje tima u e-zdravstvu, naručivanje na preglede u ordinaciji, uzimanje i dostavljanje uzoraka za mikrobiološku dijagnostiku, dostupnost u slučaju hitnosti), to je do 17.000 kn godišnje. Ako još sudjeluju u sistematskim pregledima, panelima i grupama jednom mjesečno, za takvu kvalitetu mogu dobiti od HZZO još oko 18.500 kn godišnje.
Sve do sada nabrojano nema nikakve veze s učinkovitošću i kvalitetom pružene usluge prema pacijentima odnosno djeci. Pa je pitanje što onda uistinu pokazuju ti pokazatelji iz gornje tablice?
Evo što kaže spomenuta HZZO odluka: “Pedijatri su učinkoviti ako se ponašaju kako im je propisao HZZO, a to znači da propišu oko 180 kn recepata godišnje po djetetu, ako izdaju 0.0210 uputnica po djetetu za specijalističke preglede i ako od 950 djece njih 250 njih pošalju na jednu laboratorijsku pretragu godišnje”.
Na kraju, ako su “podjednako učinkoviti“ u svakoj stavci (33%,33%,34%) mogu od HZZO dobiti za nagradu dobiti još oko 13.500 kn godišnje.
Vidite da se to uvijek i jedino svodi na podjelu javnog novca. I Nije učinkovitost vezana uz „bolje, brže i jače“, sportski sinonim za uspješnost, već na „ravnomjernu“ raspodjelu novaca iz „poreza na plaću“.
Na isti su način, vrlo slično su postavljeni pokazatelji za ostala područja primarne i bolničke zdravstvene zaštite.
To „kaj pak izvode“ u HZZO je veliki “hrvatski izum”, jedan od jačih koji sam vidio. Jedinstven u svijetu.
Na primjer, evo kako bi to umjesto u ordinaciji izgledalo u autopraonici.
Vlasnik bi rekao poslovođi i zaposlenima, npr. pola love ću vam dati za plaće a drugu polovicu za sve ostalo što je potrebno u autopraonici. I još ću vam jednom godišnje platiti piće u birtiji. Super, vlasnik to može reći i učiniti.
Samo mjeri li to učinkovitost njegove autopraonice? Naravno da ne mjeri jer učinkovitost njegove praonice je učinkovitost onoga za što je autopraonica i namijenjena, dakle, učinkovitost pranja automobila.
Bilo bi logično da se učinkovitost pranja automobila mjeri, npr. po tome koliko je dobro i brzo automobil opran (ili više automobila u nekom vremenu), a ne po tome koliko košta radnik, krpa, deterdžent, voda i ostalo što je potrebno za njegovo pranje?
Dakle suština učinkovitosti je efikasnost rada, odnosno manji trošak, a to posljedično može značiti veću zaradu. Pa ako tako definiramo učinkovitost u javnom zdravstvu, onda bi se većom učinkovitošću smanjio trošak pa bi bio i manji „porez na plaću“ jednog „pacijenta“.
Dakle, učinkovitost je vezana isključivo uz rad ili način obavljanja posla. Zato se i zove Key performance indicator. To je ključni pokazatelj izvedbe a ne ključni pokazatelj udjela u podjeli novaca.
I zato autor u svom članku kad predlaže uvođenje logičnih i mjerljivih, pravih pokazatelja izvedbe. pa kaže: „za to je poželjno i stvaranje odgovarajućih pravnih, financijskih i organizacijskih temelja, odnosno potrebna je takva organizacija poslovnih procesa, kao i novčanih tokova, koja će omogućiti da uvođenje i primjena ključnih pokazatelja poslovanja doista i ostvari svoju svrhu.“
Zaista, na način kako su postavljeni KPI od strane HZZO, liječniku u primarnoj zdravstvenoj zaštiti je važnije paziti na omjer koliko lijekova propiše i koliko uputnica izda, nego kako „liječi“ djecu.
A nisu to liječnici u ordinacijama tako postavili, već HZZO i zamislite kako se osjeća jedan liječnik kojemu je interes struka ili „liječenje“ djece radeći u jednom takvom sustavu. Na što se to svela „liječnička učinkovitost“ u hrvatskom javnom zdravstvu?
Naime, u uređenom društvu javni sektor uvijek služi tome da pruži najbolju moguću, učinkovitu uslugu za javni novac. Pa iz toga razloga, da bi pokazao što je javna usluga, autor članka je priložio i uobičajene, specifične KPI za javno zdravstvo u svijetu. Evo kako oni izgledaju.
Iz ovako postavljenih KPI jasno se vidi svrha jedne javne usluge, a isto tako i čemu služe pravilno definirani KiPiAjevi.
Oni jednostavno odražavaju metriku sustava kroz uvedene mjere, a učinkovitost sustava se mjeri kroz omjer pacijenata i zaposlenika kako bi vidjela opterećenost liječnika i zaposlenika, prati se popunjenost kapaciteta, prosječno trajanje liječenja, i udio bolničkih infekcija tijekom liječenja. KPI tako paze na odnos kvalitete i troška, te su oni međusobno povezani a objašnjava se kako i zašto se nešto prati.
Učinkovitost liječenja mjeri se kroz postotak „izliječenja“ i vrijeme čekanja na „liječenje“ u danima. Vidi se da se razumije i prati povezanost između kvalitetnog liječenja i povećanog troška zbog nekvalitetnog liječenja. A posebno je važna kategorija mjerenje zadovoljstva korisnika javne usluge ili zadovoljstvo pacijenata.
To je KPI kojeg se naš sustav najviše boji i izbjegava ga definirati, a kamoli koristiti jer pokazuje što oni koji plaćaju misle o onima koje plaćaju. To da pacijenti mogu ocijeniti liječnika, ajde de, ali to da mogu ocijeniti odjel, zavod, centar ili ministarstvo. Pričate koješta!
Za kraj, zašto su KPI uistinu važni?
Na primjer, javni sektor može za sebe uvijek misliti i tvrditi da je uspješan, samo što mi to nikako da vidimo. Jer, što je to uspjeh, u usporedbi s čime i tko ga definira?
Vidite, uz pravilno definirane KPI mogu se postaviti odgovarajući ciljevi i razviti strategije za njihovo dostizanje, procijeniti napredak, te na kraju imati povijesni zapis o učinkovitosti. Dakle, definirati KPI znači definirati nešto što će izmjeriti učinkovitost i što može pokazati napredak ili nazadak. To je stvar želje i volje da se mjeri vlastiti rad i uspješnost.
U privatnom sektoru je to normalno i svakodnevno jer konkurentnost je temelj ekonomije i učinkovitosti. Vrijednost mjerljivih pokazatelja izvedbe se očituje u mjerenju svoje učinkovitosti ili korisnosti. Tko je učinkovit i koristan rado će to i pokazati drugima. Zato KPI postavljaju „poduzetnici“, tj. oni koji ulažu svoj novac.
Pa, tko bi želio da se vidi učinkovitost našeg zdravstvenog sustava? Čiji je novac u javnom zdravstvu, tko plaća „porez na plaću“?
Zaista, neki učinkovit i koristan ministar zdravstva bi mogao s pravom reći: “naš zdravstveni sustav je odličan, evo tu su pokazatelji koji to govore“. A ovako, kako se ono kaže: “bolje da se što manje zna”.
Možda Minstarstvo zdravstva ima definirane logične i mjerljive ključne pokazatelje izvedbe u javnom zdravstvu samo ih „pacijenti“ ne mogu uočiti i vidjeti očekivani napredak, tko zna?
Ili je baš onako kako autor sugerira, a ja tvrdim, a to je da je KPI u javnom zdravstvu preveden na hrvatski način i u duhu hrvatskog jezika, pa se „pacijenti“ opet i iznova pitaju „KAJ PAK IZVODE?“.
Samo, nije svaki pacijent ujedno i bolesnik, zar ne?
Vaš Galvanizator!
Leave a Reply